Sedamnaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Pnz 18,20–32; Ps 138,1–3.6–8; Kol 2,12–14; Lk 11,1–13

Uvod

Jeste li kad tražili knjigu o tome kako moliti? Ima ih dosta, puno je savjeta. Nije molitva toliko intuitivna da odmah sve znamo o njoj. I apostole je zanimalo isto: kako moliti? Isus im zato daje tri temeljna savjeta, primjenjiva na svaku molitvu.

Isus, naš uzor

Životopisi svetaca prilično su popularni među vjernicima. Ne samo zato što su često jednostavni i uzbudljivi za čitanje nego i zato što u svecima vidimo uzore i inspiraciju za vlastiti život. Neki su od nas možda te sreće da u svojoj okolini imaju osobu koja je blizu svetosti pa uživo mogu promatrati njezin život i tražiti inspiraciju za svoj. A svi možemo samo maštati kako je bilo apostolima u Isusovoj blizini. Vjerojatno su pratili svaki njegov korak i običaj kako bi otkrili „tajnu” njegove svetosti. Ono što su sigurno zamijetili jest to da on stalno moli, ponekad i cijelu noć. Isusovi su učenici također, kao pobožni Židovi, bili ljudi molitve, no osjećali su da u njegovoj molitvi ima nešto više, nešto drukčije. Stoga u današnjem navještaju vidimo kako Isusu, netom je završio s molitvom, pristupa jedan od njegovih učenika i traži da sve njih nauči tako moliti. Isusov odgovor sadrži tri savjeta o molitvi koji bi trebali biti prva lekcija svake knjižice naziva „Kako moliti?” jer ovdje sâm Bog izravno odgovara na to pitanje.

Očenaš

Evanđelist Luka donosi kraću verziju Očenaša, no ona ne gubi ništa od smisla one duže verzije koju redovno molimo. Glavna poruka ove poznate molitve glasi: imaj toliko povjerenje u Boga da stalno tražiš njegovu volju. U njoj prvo Boga nazivamo Ocem, a zatim tražimo da Božje kraljevstvo i njegovo ime zavladaju među svim ljudima. Nećemo ovdje ulaziti u detalje; o tome bi se moglo održati zasebno predavanje.

Zanimljiv je sljedeći zaziv, u kojem molimo za svagdanji kruh, što se obično tumači kao molba da Bog providi sve što nam je materijalno potrebno u životu. No tu postoji jedan jezični problem. Riječ koju smo mi preveli pridjevom ‘svagdanji’ (grč. epiousios) u cijeloj se Bibliji spominje samo u Očenašu – dapače, izgleda da se ta riječ uopće nije upotrebljavala u grčkom jeziku. Da stvar bude još gora, Isus je Očenaš vjerojatno izgovorio na aramejskom, a poslije su Luka i Matej skovali novu riječ kako bi preveli ono što je rekao. Srećom, ne moramo tim problemom previše razbijati glavu: imamo dugu tradiciju Crkve koja nam je već dala odgovor. Dotična se riječ doslovno može prevesti kao ‘ono što nam je nužno’ ili, u kontekstu, ‘kruh koji nam je potreban’. Ali potreban za što? Za naviještanje Božjega kraljevstva i vršenje Božje volje, tj. za ono što molimo u ostatku molitve. Stoga kruh za koji molimo nije onaj svagdanji, nego onaj nesvagdanji, neobični – euharistijski. Zato je sv. Jeronim, kada je prevodio Bibliju na latinski, ovaj dio preveo izrazom ‘kruh naš nadnaravni’. Posve u skladu s time, Očenaš molimo u dijelu mise koji se naziva Obred pričesti. Dakle, prvi nam Isusov savjet o molitvi govori za što trebamo moliti: molimo Boga Oca da nas nahrani svojim sakramentima kako bismo bili sposobni širiti njegovo kraljevstvo.

Besramna ustrajnost

Drugi je Isusov savjet da molimo ustrajno, do razine „bezočnosti” (Lk 11,8). Prošle smo nedjelje rekli da, po uzoru na Martu, trebamo moliti čak i kada smo ljuti na Boga. Danas Isus kaže da u molitvi trebamo ustrajati do razine krajnje besramnosti, bez obzira na situaciju. Pogledajmo prvo čitanje i uočimo kako Abraham pregovara s Bogom. Meni je kao čitatelju pomalo neugodno pratiti kako se Abraham besramno cjenka s Bogom za spasenje grada punog zlikovaca. Ali Isus kaže da baš tako trebamo moliti – besramno. Razmotrimo u tom svjetlu i prispodobu o susjedu koji dolazi u ponoć i traži uslugu. Ponoć je vrijeme u kojem smo najudaljeniji od sunca. Dakle, Isus nam poručuje da, čak i u situacijama kada smo najudaljeniji od Boga, slobodno možemo doći k njemu sa svojim željama i tražiti što nam treba, a on će nas uslišati. Čovjek bi nas zbog takve bezočnosti odbio, no Bog nije čovjek.

Bog je uvijek veći

To je treća činjenica koju trebamo imati na umu kada molimo: Bog nije čovjek, on je veći! Isusove su završne usporedbe pomalo apsurdne. Možete li zamisliti prizor u kojem gladno dijete od vas traži večeru, a vi mu bacate čegrtušu ili škorpiona da ga ubije? Ne, to nije zamislivo. Ali što ako je riječ o sinu koji vas je već tisuću puta iznevjerio, koji je prokockao obiteljsku imovinu, ostavio cijelu obitelj, a majku otjerao u grob svojim ponašanjem? I onda se taj jednoga dana samo pojavi, besramno tražeći pomoć. Biste li mu uslišali molbe? Ne znam koji bi čovjek mogao pozitivno odgovoriti na ovo pitanje. Ali Bog nije čovjek! Uvijek to moramo imati na umu. Obraćamo se Bogu koji voli bezgranično, oprašta bezuvjetno, prihvaća bez pitanja, a molitve uvijek uslišava. Nikada ne smijemo pasti u đavlovu zamku i misliti da smo prokockali svoju priliku s Bogom, da je sada prekasno. S Bogom uvijek imamo mogućnost krenuti ispočetka. Samo trebamo doći i tražiti, a on će se pobrinuti za ostalo.

Zaključak

Ali što je s neuslišanim molitvama? Isus kaže da će nam se dati ono što tražimo, no svi imamo iskustvo molitve za nešto što se nije ostvarilo. Svejedno, Božji odgovor na naše molitve nikada nije „ne”. Njegovi su odgovori uvijek „da” ili „da, ali ne sada” ili „imam za tebe nešto bolje”. Nikada nijedna molitva upućena Bogu nije uzaludna: možda ponekad nećemo dobiti ono za što smo molili, ali dobit ćemo ono što nam je u tom trenutku najpotrebnije. Na isti način svaki dobar otac postupa prema svome djetetu.