Devetnaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mudr 18,6–9; Ps 33,1.12.18–20.22; Heb 11,1–2.8–19; Lk 12,32–48

Uvod

Evanđelje nas nastavlja poučavati kako se postiže vječni život, o čemu smo slušali i prošle nedjelje. Današnji odgovor glasi: treba održavati stav budnosti.

Važnost bdjenja

Ponekad je život kao vožnja po noći. Možda ste si već priuštili to neugodno iskustvo pa znate: ako se čovjek dobro ne pripremi, ako mu se sklapaju oči, samo je jedan trenutak dosta da pogine. Iako je cesta prazna, upravo to može biti zamka da se opustimo i zadrijemamo. No ako se dobro pripremimo, naspavamo tijekom dana, popijemo dovoljno kave, snizimo temperaturu u autu, pustimo na radiju omiljenu glazbu, tada bdjeti postaje puno lakše.

Danas Isus u nekoliko prispodoba poručuje svojim učenicima da moraju bdjeti. Glavna poruka ovih prispodoba nije ideja da trebamo biti budni kad Isus ponovno dođe, odnosno ne nalaziti se tada u teškom grijehu, nego da u životu trebamo neprestano bdjeti kako se ne bismo previše opustili i prespavali svoje poslanje.

Od učenika traži da im „bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene” (Lk 12,35). Židovi su imali običaj, kada bi radili ili putovali, pojasom pritezati svoje haljine kako im ne bi plesale naokolo i smetale. Zato su opasani bokovi simbol spremnosti, napetosti. Također su jasna aluzija na slavljenje Pashe (usp. Izl 12,11), odnosno na vrijeme kada su Židovi trebali biti opasanih bokova, spremni da na Božji znak napuste svoje kuće, izađu iz Egipta i pođu u nepoznato.

„Upaljene svjetiljke” omogućuju da radimo noću i drže nas budnima. No noćno svjetlo zna biti vrlo iritantno ako nam se spava ili se želimo malo opustiti. Ono je simbol Božje blizine koja nam omogućuje da u mračnim vremenima ustrajemo u svojem poslanju, koja nas bodri i hrabri, ali ponekad i iritira, jer pod Božjim svjetlom jasno vidimo gdje se sve još trebamo popraviti, što trebamo izbjegavati i čega se odreći. Ono nam ne dopušta da malo zadrijemamo i zastanemo na putu prema svetosti.

Spavanje

Upravo to duhovno spavanje može biti pogubno: ne nužno zato što će se zbog dva dana bez molitve dogoditi nešto strašno, nego zato što se kratak drijemež lako pretvori u zimski san. Od Boga se čovjek uvijek udaljuje sitnim koracima. Prvo preskočimo misu jednu nedjelju, pa cijeli mjesec; pomalo zapostavljamo svoje pobožnosti; nemamo vremena, nemamo snage; neke nam loše navike prestanu izgledati tako loše, jedan grijeh povuče drugi… Toliki mi ljudi dođu žaleći se kako su odjednom shvatili da su daleko od Boga, a ne mogu naći razlog zašto se to dogodilo. Razlog je ovaj: zaspali su! Nisu bdjeli nad sobom. Isus nas danas upozorava da kao kršćani nemamo taj luksuz, ne možemo se malo opustiti. Moramo moliti svaki dan, redovito pristupati sakramentima, kloniti se svake sjene zla (usp. 1 Sol 5,22). Na duhovnom području nema popuštanja u disciplini, jer jako malo treba da nas život odnese u krivom smjeru.

Posljednji sud

Netko bi mogao prigovoriti: „Pa zar će se toliko strašne stvari dogoditi ako malo popustim, ako koji put preskočim molitvu?” Odgovor na to nalazimo u završnoj Isusovoj prispodobi, onoj koja govori o posljednjem sudu. Imamo četvoricu slugu. Prvi je dobri sluga koji će biti pošteno nagrađen kad se gospodar vrati. Drugi je sluga zlikovac: kada se gospodar vrati, „rasjeći će ga” (Lk 12,46), tj. ubit će ga. To je kazna za opake, vječna smrt. Treći je sluga „znao volju gospodara svoga” (r. 47), ali je nije vršio. To je slika većine kršćana: ne želimo nikome zlo, ne krademo, ne ubijamo… ali ni ne vršimo svoje poslanje u punini. Bog nam je dao određenu zadaću u životu; nije dovoljno samo hraniti svoju obitelj i ne ubiti nikoga. Pozvani smo u Božje ime biti upravitelji neke stvarnosti na ovome svijetu. Da bismo taj poziv mogli čuti, a zatim i vršiti, potrebno je da budemo duhovno disciplinirani, da stalno bdijemo, molimo, pristupamo sakramentima, čitamo Božju riječ i da ne posustajemo, ne drijemamo, jer ćemo u suprotnom nešto propustiti. Nećemo zbog toga u pakao, ali ćemo dobiti „mnogo udaraca”, što znači da ćemo u čistilištu odraditi dobar dio onoga što smo na zemlji propustili učiniti zato što smo puno spavali i nismo postali ono za što nas je Bog stvorio.

Zaključak

Prva Isusova prispodoba prilično je zanimljiva. U njoj gospodar dolazi sa svadbe i smješta svoje sluge za stol, a sebe opasuje i poslužuje ih. To je vrlo neobično jer, kako očekujemo, sluge trebaju posluživati gospodara, a ne obrnuto. No Isus nije običan gospodar: on „nije došao da bude služen, nego da služi” (Mt 20,28). Za nas, međutim, postoji jedno mjesto na ovome svijetu gdje možemo skinuti pojas s bokova i na trenutak se opustiti, a to je sveta misa. Isus je na posljednjoj večeri postupio kao gospodar iz prispodobe: opasao se i posluživao svoje apostole (Iv 13,5). U svakoj euharistiji on i nas opslužuje dok sjedimo oko njegova stola; daruje nam se u obliku kruha i vina kako bismo se malo odmorili od neprestanog bdjenja i skupili snage da idemo dalje.