Petnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 55, 10–11; Ps 65, 10–14; Rim 8, 18–23; Mt 13, 1–23

Uvod

Prispodoba iz Evanđelja govori o Božjoj riječi koja dopire do svakog čovjeka, ali je ne primaju svi na jednak način. Isus opisuje četiri načina primanja Božje riječi, odnosno četiri stanja čovjekova srca – četiri stupnja njegove otvorenosti.

Ovdje se počinjemo baviti trećim velikim Isusovim govorom u Matejevu evanđelju. Prvi je bio čuveni govor na gori (usp. Mt 5 – 7), drugi je bio govor o zahtjevnosti apostolskog života (usp. Mt 10), a treći je govor u prispodobama (usp. Mt 13). Naredne tri nedjelje slušat ćemo Isusove prispodobe o kraljevstvu nebeskom.

Tvrdo srce

Tlo uz put utabano je i pretvrdo da bi sjeme u njemu moglo isklijati: to je tvrdo i zatvoreno srce koje ne želi čuti drukčije mišljenje. Čest je uzrok tvrdoglavosti i zatvorenosti srca natjecateljski nagon u čovjeku, koji je kod nekih ljudi posebno izražen. Taj je nagon po sebi dobar i zaslužan je za mnoga predivna postignuća, ali kada ga Sotona izokrene, postaje izuzetno razoran. Tako, na primjer, kada u braku žena prigovori mužu, njegova instinktivna reakcija najčešće nije slušanje, nego pronalaženje načina da pobijedi u raspravi. Ako ne može naći valjane argumente, ponekad spor završi tako da pribjegne onim rješenjima koja mu jamče dominaciju: vrijeđanju, ponižavanju, a u drastičnim slučajevima i primjeni fizičke nadmoći. No rješenje za problem tvrdoglavosti nije automatsko pristajanje na poraz i priznanje krivnje, nego shvaćanje da druga osoba nije naš neprijatelj i da smo dio iste momčadi. Ako ti suigrač viče da mu dodaš loptu, dodat ćeš mu je, prvenstveno zato što imate isti cilj i potpuno je svejedno tko će na kraju zabiti. Tako je i u životu svejedno tko će koga više ispravljati – važno je stići do svetosti.

Slični problemi nastaju i kada Crkvu ili Boga doživimo kao konkurenciju, kao nekoga tko nas želi podčiniti i ograničiti, pa se ljutimo na Boga zato što nam nije uslišio molitvu ili zato što je dopustio neko zlo, zaboravljajući da on sve što radi, radi zbog nas, za naše dobro. Da bi to dobro u konačnici isklijalo i ugledalo svjetlo dana, moramo omekšati svoje srce i prihvatiti sjeme Božje riječi, čak i onda kada nam je to jako teško i odbojno. U protivnom ostajemo ogorčena, gola i besplodna zemlja.

Plitko srce

Drugi stupanj otvorenosti srca slikovito predstavlja kamenito tlo. Među kamenjem čak i možemo naći nešto zemlje gdje bi se sjeme moglo smjestiti, ali ta je zemlja vrlo plitka. To je slika čovjeka koji prihvaća Božju riječ i zna da je ona za njega dobra, ali joj ne dopušta da pusti korijenje u njegovu srcu, ne dopušta da ga promijeni. To su situacije kada vidimo da su neke stvari koje radimo loše, ali jednostavno s njima ne prestajemo. Recimo, znam da trebam moliti svaki dan i redovito ići na misu, ali ipak uvijek nađem nešto važnije što trebam raditi; znam da moje sadašnje društvo ili trenutni posao loše utječe na mene, ali nemam snage napraviti promjenu; znam da su spolni odnosi prije braka loši ili da se nalazim u vrlo lošoj vezi, ali već je previše vremena prošlo da sada sve prekinem; znam da alkohol nije rješenje za tjeskobu, ali ne znam kako se drukčije nositi s onim što me muči… Plitko srce ne dopušta da Božja riječ uđe u svaku poru čovjekova života, nego zadržava neke prostore za grijeh. Ti su grijesi ono kamenje u zemlji koje ne dopušta Božjem kraljevstvu da se učvrsti. Takav način života funkcionira dok ne nastupe ozbiljne nevolje, kada se sve neizbježno raspadne. Tada obično zavapimo Bogu da nam pomogne, no Bog pomaže sada: govori nam po svojoj Riječi, želi nas već sada pripremiti i osnažiti za buduće nevolje.

Ugušeno srce

Treći stupanj otvorenosti srca ima ona osoba u kojoj nema nutarnjih prepreka za primanje Božje riječi i spremna je sve učiniti da bude Kristova, ali nema dovoljno snage da se othrva izvanjskim brigama i tjeskobama. Ovo je tipično za osobe koje imaju pretjeran osjećaj odgovornosti ili manjak samopoštovanja i vjeruju da moraju zavrijediti svačiju ljubav, pa se stalno bore da udovolje tuđim zahtjevima, a zanemaruju sebe. Njih đavao svojski nasamari da misle kako moraju „žrtvovati” svoj vjerski život zbog dužnosti koje imaju prema drugima. Tipičan je primjer roditelj koji ne stiže moliti jer se mora brinuti za djecu ili ima neke važne poslovne obaveze, rokove kojih se valja držati i slično. S vremenom takva osoba postane toliko opterećena obavezama (koje si često sama dodatno nepotrebno nameće), da kada i nađe malo vremena, više nema dovoljno snage pokrenuti se i učiniti išta duhovno korisno.

Što trnje radi biljci? Guši je otimajući joj prostor za rast i zaklanjajući joj sunce, koje ovdje predstavlja radost. To su idealne okolnosti za propast: kada nam u životu ponestane radosti i prostora za kreativnost, polako ali sigurno venemo i umiremo. Nije sebičnost ako nakratko ostavimo obitelj postrani kako bismo se posvetili molitvi i osobnom rastu ili pozabavili nekim svojim unutarnjim problemima. To ne smijemo doživljavati kao egoistično vrijeme za sebe, nego vrijeme za Boga, ali i kao vrijeme koje ulažemo u svoju obitelj, jer nakon takvih susreta s Bogom postajemo bolji roditelji, supružnici, radnici… bolji ljudi. Djeca trebaju vidjeti da ona mami i tati nisu najvažnija, nego da je najvažniji Bog. Ne moramo se bojati da će to u djeci izazvati ljubomoru: naprotiv, možda će tek tada i njima Bog postati najvažniji.

Učeničko srce

Posve otvoreno srce jest srce učenika koji Božju riječ prima bez zadrške i dopušta joj da potpuno upravlja njegovim životom. Valja primijetiti da u ovoj prispodobi mi nismo biljka koja raste, nego tlo, a Božje je kraljevstvo ta biljka koja raste. Zemlja sama po sebi ne čini da sjeme raste, nego mu daje hranu i prostor za rast, a sjeme raste svojom unutarnjom snagom. Mi sami po sebi ne činimo Božja čudesa niti izgrađujemo Božje kraljevstvo, nego to Bog čini po nama, ali samo ako mu predamo sve svoje sposobnosti i talente, svoje srce i dušu, sve ono što imamo i što jesmo.

Neki povijesni izvori kažu da se u Isusovo doba za prosječnu žetvu govorilo da je sedmerostruka, dok je izuzetno dobra žetva bila deseterostruka. A iz Evanđelja smo čuli: ono najslabije Božje sjeme donijet će tridesetostruk urod! To znači da je i najmanje Božje čudo u našem životu višestruko veće od našeg najvećeg osobnog uspjeha.

Zaključak

Nitko nikada nije rekao: „Vidi, kako lijepo tlo!” ali se mnogi itekako dive nekom lijepom cvijetu ili impozantnom drvetu. Ipak, bez dobroga tla ne bi bilo ni jednoga ni drugoga. Budimo takvo tlo – cijelim bićem usmjereni na Boga – da i drugi ljudi počnu veličati i slaviti Gospodina zbog silnih djela što ih po nama čini.