Svetkovina Krista Kralja – A
Čitanja: Ez 34,11–12.15–17; Ps 23,1–3.5–6; 1Kor 15,20–26.28; Mt 25,31–46

Uvod

Posljednja je nedjelja u crkvenoj godini i Evanđelje ponovno govori o Kristovu drugom dolasku. No, dok je prošloga tjedna naglasak bio na tome tko je taj Bog koji dolazi, danas nam Evanđelje otkriva gdje ga možemo susresti.

Ovce i jarci

Isus svoju prispodobu temelji na riječima proroka Ezekiela, kojega smo slušali u prvom čitanju kako govori o suđenju i razdvajanju „ovnova i jaraca“ (Ez 34,17). Onomu tko se ikada bavio uzgojem tih životinja, odmah će biti jasno što je razlog za ovakvu usporedbu: ovce su krotke i poslušne životinje koje slijede i slušaju svoga pastira, a jarci su tvrdoglave životinje koje se opiru, stalno idu kamo ne bi trebale i izazivaju štetu. Obje su vrste vrlo korisne jer daju brojne sirovine, no njihova je narav ono što čini razliku: ovce slušaju pastira, a jarci slušaju sebe. Nakon ovakva uvoda očekivali bismo pouku o slušanju Božje riječi i izvršavanju Božjih zapovijedi, no Isus radi zaokret: pravednici su, ističe, oni koji su Boga prepoznali u gladnome, žednome, golome, strancu, bolesnome i utamničenome, a jarci su oni koji su to propustili učiniti.

Cjelokupan je Isusov govor o njegovu drugom dolasku (koji pratimo već tri nedjelje) odgovor na ovo pitanje koje su mu postavili učenici: „Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?” (Mt 24,3). Oni traže vrijeme i znak jer trenutak ponovnog Božjeg dolaska žele dočekati spremni. U današnjoj se prispodobi čak četiri puta postavlja pitanje: „Kada te to vidjesmo?“ a iz Isusove reakcije možemo iščitati odgovor na pitanje kada će doći: on je već tu!

Znak koji nas upućuje na njegovu blizinu jest znak križa. Križ nisu samo udovi pribijeni na drvo nego i Isusova glad, žeđ, golotinja, neprepoznatljivost, bolest i zatočeništvo. Svatko tko trpi takve nevolje obilježen je Kristovim križem i postaje živi znak Božje blizine. Upravo su oni od kojih većina okreće glavu jer ne nalazi ništa privlačna na njima (usp. Iz 53,2) tu da nas povedu u Božje kraljevstvo (usp. 1 Kor 1,18). Siromašnima i potrebitima često pristupamo s pogrešnim stavom, misleći samo kako smo mi ti koji njima možemo pomoći, a zapravo su oni nama prilika da susretnemo Boga i da na posljednjem sudu budemo svrstani među pravednike.

Današnja svetkovina

Svetkovinu Krista Kralja, koja se slavi posljednje nedjelje u crkvenoj godini, utemeljio je papa Pio XI. 1925. godine, u vrijeme kada su se još osjećale snažne posljedice Velikog rata, a brojna su totalitarna strujanja najavljivala novi. To je bilo vrijeme kada su ljudi polagali nade u razne ideje koje su obećavale spasenje od tmurne svakodnevice i rješavanje njihovih životnih problema, a vjernici su se okretali Crkvi propitkujući što im je činiti, koju stranu podržati, odakle dolazi spasenje. Današnja su čitanja odgovor na ta pitanja.

Prvo je čitanje dio većeg govora proroka Ezekiela u kojem on diže glas protiv „Izraelovih pastira… koji napasaju sami sebe” (Ez 34,2), odnosno ne brinu za dobro naroda, nego za svoje dobro. Oni su slika korumpiranih vlastodržaca. No Bog ne obećava podići nekog novog kralja koji bi bio pravedan vladar i donio mir narodu, nego obećava da će on sam uzeti stvari u svoje ruke i osobno se „pobrinuti za svoje ovce” (r. 12), sam će postati njihov kralj. Bog je taj koji donosi spasenje i rješenje za naše životne probleme, uključujući i onaj najveći – problem naše smrtnosti.

Papa Pio XI. znao je da čovjekova pokvarena težnja da traži spasenje u nekom ljudskom liku nije nešto privremeno, nego stalan problem njegove pale naravi, pa se nije ograničio na pisanje enciklika protiv tome sklonih društvenih sustava, nego je utemeljio današnju svetkovinu kako bi se jedna spoznaja trajno obnavljala u pameti budućih generacija: Spasitelj je već došao – on je sâm Bog, Isus Krist! Ova oslobađajuća istina briše svaki strah od političkih i drugih životnih neizvjesnosti, jer Bog kraljuje dovijeka, a sve društvene turbulencije i promjene nisu toliko važne: sve će one proći, dok Bog jedini ostaje.

Crkva je objavila brojne dokumente o važnosti sudjelovanja vjernika u društvenom životu zajednice, što uključuje i bavljenje politikom. Neki su pozvani i na taj način služiti Bogu. No to je poziv nekolicine, dok je ono na što smo svi bez izuzetka pozvani (živjeli mi u demokraciji ili diktaturi, miru ili progonstvu, pandemiji ili normali) nabrojeno u današnjem navještaju: trebamo gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, stranca primiti, gologa zaogrnuti, bolesnog i utamničenog pohoditi.

Zaključak

Stekao sam dojam da su se u misaonim obrascima mnogih ljudi ustalili nekakvi stupnjevi rasta u vjeri. Najprije je tu obraćenje, potom dublje poniranje u molitvu i sakramentalni život, zatim rad na evangelizaciji, a na kraju, kao najviši stupanj vjerske zauzetosti, neko društveno-političko djelovanje i borba za ugradnju kršćanskih vrednota u civilni poredak. Naravno da i to može biti poslanje jednog vjernika, no možda ipak ima previše pojedinaca koji bi svoju svetost željeli ostvariti tako da postanu novi sveti vladar, sveti biskup ili sveti evangelizator, a malotko se osjeća pozvanim postati nova sveta Majka Tereza – biti osoba koja će raspetoga Krista prepoznati u onim najmanjima i najpotrebnijima.