Uzašašće Gospodinovo – B
Čitanja: Dj 1,1–11; Ps 47,2–3.6–9; Ef 1,17–23 (ili: Ef 4,1–13); Mk 16,15–20

Uvod

Isusovo uzašašće na nebo ujedno je i njegov konačni odlazak sa zemlje. Prije odlaska daje posljednje upute učenicima što da čine dok on ponovno ne dođe.

Što znači Isusova uputa?

Možemo reći da Isusova zapovijed „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15) zaokružuje Markovo evanđelje. Na koji način, saznat ćemo analizirajući pojedine riječi iz ove rečenice.

Propovijedajte

Prvo trebamo analizirati riječ „propovijedajte” s kraja Markova evanđelja. Kao što smo čuli, Isus šalje u svijet svoje glasnike da propovijedaju evanđelje i krste sve ljude kako bi se spasili. Možemo to usporediti s početkom Markove knjige, gdje imamo prikaz Ivana Krstitelja – Božjega „glasnika” (Mk 1,2) koji je „propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha” (Mk 1,4). Iako su ova dva prikaza vrlo slična, postoje neke ključne razlike, prvenstveno u sadržaju propovijedanja: Ivan Krstitelj propovijeda obraćenje od grijeha, a Isus naređuje učenicima da propovijedaju evanđelje.

Evanđelje

Tako dolazimo do druge riječi koju trebamo analizirati, a to je riječ „evanđelje” ili (u doslovnom prijevodu) „radosna vijest”. Ona se također spominje na početku Markova evanđelja, već u prvom retku, koji slobodno možemo nazvati i podnaslovom ili sažetkom njegove knjige. Taj redak glasi: „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.” (Mk 1,1).

Navedena rečenica sadrži puno genitiva. U hrvatskom jeziku genitiv obično označava opis, no u grčkom ponekad označava tvrdnju, pa je zato možemo prevesti i ovako: „Početak radosne vijesti o tome da je Isus ujedno Krist i Sin Božji.” Primarna je svrha Markova evanđelja podastrijeti nam biografiju toga Isusa i dokaze da je on Krist – onaj Mesija kojega su proroci najavljivali – a ujedno i Sin Božji. Dakle, ono što nam je Marko kroz cijelu knjigu svjedočio o Isusu, sada mi koji smo to čitali i shvatili, slijedeći Isusov nalog, trebamo dalje propovijedati svemu stvorenju.

Svemu stvorenju

Ovaj izraz također zavređuje dodatnu pažnju. Zanimljivo je da Marko u svojoj knjizi riječ evanđelje spominje samo četiri puta: dva smo primjera već spomenuli, a u preostala dva navodi da će se evanđelje propovijedati „svim narodima” (Mk 13,10) i „po svem svijetu” (Mk 14,9). Ivan Krstitelj svoj je poziv na obraćenje propovijedao samo Židovima, no Isus više puta naglašava da se ono što se dogodilo nakon djelovanja Ivana Krstitelja mora propovijedati svim ljudima. Evanđelje nije tek još jedna između brojnih ponuda na filozofsko-religijskoj sceni, pa tko voli nek izvoli. Ne, Isus jasno poručuje da je spasenje namijenjeno svakom čovjeku koji postoji ili će ikada postojati na zemlji, te da su za spasenje nužni vjera i krštenje: „[T]ko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,16). Svaki čovjek mora čuti da je Isus uskrsnuo, neovisno o tome iz kakve obitelji dolazi i čime se bavi u životu.

Pođite

Kako bi zapravo to propovijedanje evanđelja trebalo izgledati, otkriva nam riječ „pođite”. Nekoliko redaka prije vidimo da se ista riječ upotrebljava kada Marija Magdalena, nakon što je susrela uskrslog Isusa, „ode [odnosno pođe] i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima” (r. 10). Poslije ona dvojica iz Emausa također, nakon što su susreli Uskrsloga, „odu i dojave drugima” (r. 13). Isusovi učenici trebaju svjedočiti drugim ljudima da su susreli Isusa koji je uskrsnuo. To je osnovno poslanje svakog kršćanina.

Poslani, a ne stavljeni

U prvom čitanju anđeli pitaju apostole: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo?” (Dj 1,11). Često u propovijedima ponavljam da mi nismo stavljeni na zemlju, nego poslani. Nije dovoljno samo živjeti tako da ne kršimo Božje zapovijedi nego nam je, dok smo ovdje, povjereno i konkretno poslanje. Ipak, Isus upozorava apostole da ne kreću propovijedati prije krštenja Duhom Svetim (Dj 1,5) jer se evanđelje ne svjedoči prema vlastitom nahođenju, nego prema poticajima i u snazi Duha Svetoga.

Postoje dva ekstremna pristupa propovijedanju evanđelja: prvi je napuštanje te zadaće pod izgovorom da je vjera slobodan izbor, da su neki ljudi očito odlučili da ne žele vjerovati i da tu ne možemo ništa. U pozadini takvog razmišljanja najčešće se krije nedostatak ljubavi za drugu osobu. Mi nismo ovdje zato da izmišljamo razloge zašto netko ne vjeruje u Boga, nego zato da dotičnoj osobi navijestimo radosnu vijest, ma koliko to ponekad bilo naporno i neugodno.

Drugi je ekstreman stav prema evangelizaciji oslanjanje na ljudske snage i ljudsku mudrost. Treba djelovati u suradnji s Duhom Svetim, na njegov poticaj, jer je u konačnici on taj koji nam daje pravu riječ i otvara sugovornikovo srce da bi ta riječ mogla biti primljena. Možemo mi imati najbolju dikciju i argumente, najljubazniji osmijeh, ali ako Duh Sveti ne bude taj koji će iznutra otvoriti srce druge osobe da primi Riječ, sve nam je uzalud. Zato sv. Pavao na jednom mjestu govori: „[P]ropovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj” (1 Kor 2,4s).

Kako bismo mogli osjetiti poticaje Duha Svetoga, potreban je život u Božjoj blizini, potrebno je osluškivati njegov glas u molitvi, sakramentima i razmatranju Božje riječi. Mnogi stavljaju propovijedanje ispred osobnog rasta u svetosti, zbog tobožnje hitnosti, pa onda vrlo brzo izgore.

Zaključak

Nameće nam se još jedno važno pitanje: zar Bog nije mogao naći bolje i učinkovitije načine širenja evanđelja? Svi znamo koliko smo mi ljudi nepouzdani kada je riječ o vršenju Božje volje. Ne bi li bilo bolje da Bog pošalje svoje anđele da propovijedaju; ili da recimo grom, svaki put kad udari, navijesti radosnu vijest da je Krist uskrsnuo; ili da ptice po nebu ispisuju Božje riječi? Zašto je htio nas slabe i nepouzdane ljude?

Smisao propovijedanja nije samo u poruci koja se šalje nego je važan i onaj tko je šalje. Naviještajući evanđelje, mi postajemo Božji suradnici. Kada dvije osobe zajedno nešto rade, nužno se zbliže, a to je baš ono što Bog želi: dovesti nas što bliže sebi da bismo postali poput njega. Kada u suradnji s Duhom Svetim svjedočimo Božju ljubav, još više u nju uranjamo. Kao kršćani, mi nemamo samo dužnost naviještanja evanđelja nego i čast da budemo Božji suradnici. Dan nam je taj dar da možemo naviještati Božju riječ. U konačnici, čovjekovo poslanje nije toliko činiti nešto koliko postati netko.