Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Mudr 2,12.17–20; Ps 54,3–6.8; Jak 3,16–4,3; Mk 9,30–37

Uvod

Tema je današnjeg evanđeoskog odlomka učeništvo. Isus se povlači nasamo s učenicima kako bi im dao važnu lekciju o tome kako biti prvi, kako biti najbolji. Danas imamo puno bestsellera koji upravo to obećavaju, no nijedna od tih knjiga ne savjetuje išta slično onome što je Isus rekao.

Nasamo s učenicima

Čuli smo iz Evanđelja da se Isus nakratko povukao, klonio javnoga djelovanja. Skrivao se od ljudi i izbjegavao pažnju jer je odabranom užem krugu svojih učenika želio dati privatnu poduku. Važno je razlikovati kada Evanđelja navode da se Isus obraća mnoštvu, a kada samo učenicima. Apostoli su već dulje vrijeme bili s njime pa su savladali gradivo o Božjoj ljubavi, Božjem očinstvu i njegovoj želji da nas oslobodi ropstva i bolesti. Bili su spremni za jednu složeniju lekciju o tome kako biti Isusov učenik.

Najava muke i smrti

Evanđelje donosi dvije zgode. U prvoj Isus ponovno najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće, no kao i prošle nedjelje, njegove riječi ne padaju na plodno tlo. Zapisano je da su se učenici bojali pitati što to znači. Isus nije bio ni strog ni težak čovjek, tako da se sigurno nisu bojali njegove osobe, nego je posrijedi bilo nešto drugo. Vjerujem da su većini nas poznate one životne situacije kada se bojimo nešto pitati jer nam se odgovor možda ne bi svidio, pa radije živimo lažući sami sebi iako podsvjesno znamo da nas vjerojatno čeka katastrofa. U Evanđelju se navodi da apostoli nisu razumjeli besjede, ali apostoli zapravo nisu htjeli razumjeti besjede. „Što? Kaže da će ga u Jeruzalemu ubiti? – Ma ne, to je sigurno neka metafora.“

Isti obrambeni mehanizam izbjegavanja stvarnosti i danas je prisutan: „Samo sam malo umoran, neću zbog toga ići doktoru.” Ili: „Moje dijete?! Nema šanse – ona je anđeo! To su je drugi nagovorili.“ Ili: „Ma važna je ljubav i da si dobar čovjek, a ne što Crkva nešto smatra grijehom.” Dva su korijena ovakvog izbjegavanja stvarnosti: prvi je lijenost i nevoljkost da se suočimo s problemima, a drugi je sebičnost odbijanja stvarnosti koja je drukčija od one koju smo sebi zamislili. Apostoli nisu planirali Isusovu muku i smrt, pa su se uporno odbijali suočiti s onim što im je govorio. Zato su i bili toliko šokirani na Veliki petak, a još više onda kada su ugledali prazan grob. Isus je sve to bio najavio, ali oni ništa od toga nisu htjeli čuti jer su imali svoje planove s Mesijom od kojih nisu bili spremni odustati, pa ni radi Isusa.

Tko je najveći?

U drugom dijelu današnjeg evanđeoskog odlomka apostoli Isusu iza leđa raspravljaju o tome tko je najveći. Što to znači? Znali su da uskoro idu u Jeruzalem i nadali su se da će tamo Isus uspostaviti svoje kraljevstvo (iako je maloprije rekao da će ga tamo ubiti). A budući da su kraljevstva dosta velika i komplicirana, Isusu će sigurno trebati pomoć u vođenju toga kraljevstva, trebat će mu nekakvi ministri… A koga će odabrati za te važne funkcije ako ne one koji su otpočetka bili s njim i pomagali mu da se domogne vlasti? Dakle, rasprava apostola o tome tko je najveći vjerojatno je bila dijeljenje fotelja.

No, prije nego što ih osudimo, trebamo razumjeti da to možda i nisu radili iz častohleplja. Vjerujem da su se oni iskreno htjeli potpuno posvetiti širenju Mesijina kraljevstva, misleći: ima li boljeg načina za to nego s pozicije vlasti? Tada je u rukama pojedinca najviše moći i zasigurno najviše toga može napraviti. Malo je i među nama ljudi koji nikada nisu izrekli onu poznatu rečenicu: „Da mi je samo pet minuta vlasti! Pa da iskorijenim nepravdu, zlikovce pozatvaram, a sirotinji pomognem da se domogne života koji je dostojan čovjeka.” To je ono o čemu su apostoli raspravljali.

Isus je znao o čemu razgovaraju i zato ih je pozvao na poduku o tome kako će se u njegovu kraljevstvu krojiti pravda: ako želiš imati moć i činiti dobro, ako želiš biti prvi, budi „posljednji i svima poslužitelj” (Mk 9,35). Ako želiš mijenjati društvo u kojem živiš, mijenjati Crkvu, školu, državu, tvrtku, obitelj, onda nemoj grabiti i silom se gurati da se dokopaš neke pozicije, nego počni služiti drugima tamo gdje se trenutno nalaziš.

Važnost djeteta

Imamo simbol djeteta, koje Isus uzima i govori: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima.“ (Mk 9,37). Tko ne bi htio malo dijete primiti i zagrliti? Danas – malo tko. Dapače, danas su mnoga djeca uzdignuta na status božanstva. No u antici to baš i nije bilo tako. Sjećam se, prije nekoliko godina u Muzeju Međimurja u Čakovcu vodič je objašnjavao kako se prije živjelo: muž bi došao kući s polja i sjeo za stol; prvo bi on jeo, a kada bi se najeo do sita, tek bi onda njegova žena i djeca mogli jesti ono što je ostalo. Budući da je među djecom mortalitet bio visok, muškarac često nije ni znao koliko djece ima – tek kad bi dijete malo poraslo, potrudio bi se upoznati ga. Djeca su sve donedavno bila najniži sloj društva, smatrana beskorisnom za rad, ali i vrlo rizičnim ulaganjem jer bi ih pola umrlo u prvih nekoliko godina života.

Stoga, kada je Isus uzeo dijete i stavio ga u sredinu, nije htio biti sentimentalan, nego je uzeo primjer najmanjeg i najslabijeg u društvu. Takva je ovdje simbolika djeteta. Danas ne bi uzeo dijete, nego nekoga drugog, nekoga odbačenog i prezrenog koga ljudi smatraju beskorisnim: stariju ili mentalno bolesnu osobu, ovisnika ili teškog invalida. Tko želi biti prvi i mijenjati svijet, mora služiti upravo takvima. Preobrazba društva ne počinje od premijera države, nego od mene i tebe; ne počinje na izborima, nego već danas, u služenju drugima.

Zaključak

Tu je evanđeosku logiku u svome životu savršeno utjelovila možda najveća svetica modernog vremena – sv. Tereza iz Calcutte. Mislim da je suvišno objašnjavati zašto i kako.

Ipak, ne vide to svi: kada je papa Benedikt XVI. u više navrata govorio da se promjena Crkve ne postiže smjenama papa i biskupa, nego odozdo, osobnom promjenom, mnogi su iz medija povikali na njega da nije u doticaju sa stvarnošću i da se promjena može ostvariti jedino smjenjivanjem ljudi na pozicijama moći jer je onaj tko ima moć u svojim rukama jedini sposoban mijenjati stvari. Koliko su samo takvi ljudi slijepi i gluhi za evanđelje, i to namjerno slijepi i gluhi! Prihvatiti evanđelje znači priznati da moć za širenje Kraljevstva imamo u svojim rukama – svatko od nas – bez obzira na naše sposobnosti, društveni stalež, obrazovanje ili dob. To je stvarnost s kojom se mnogi ne žele suočiti.

Spomenutu pogrešnu logiku slijede i pojedinci koji traže ređenje žena: oni misle da neka osoba vrijedi jedino ako se nalazi na poziciji moći, a ne vide da tako potpuno obezvrjeđuju sva ona postojana, svakodnevna služenja ljudi koje ovo društvo smatra malenima i beskorisnima. No, kako nam je pokazala sv. Tereza iz Calcutte, mala djela služenja prožeta velikom ljubavlju i popraćena mnogim molitvama zapravo su pravi recept za iskorjenjivanje zla i širenje Božjega kraljevstva.