Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Iz 53, 10–11; Ps 33, 4–5.18–20.22; Heb 4, 14–16; Mk 10, 35–45

Uvod

Isus danas daje lekciju iz ambicioznosti. Ne kori Zebedejeve sinove, koji su otvoreno pokazali vrlo velike ambicije, nego ih poučava kako da te ambicije stave u zdrave okvire.

Moć i čast

Prije desetak godina jedan se američki političar našao u središtu korupcijskog skandala jer je pokušao kupiti mjesto u Senatu. Policija je dugo prisluškivala njegove telefonske razgovore, koji su poslije dospjeli u javnost, pa se tu moglo saznati puno toga o njegovim pohlepnim ambicijama. Između ostaloga, rekao je otprilike ovako: „Evo me, zaglavio sam usred ničega, na ovom beskorisnom poslu.“ U tome trenutku dotični je bio guverner Illinoisa, savezne države koja ima skoro 13 milijuna stanovnika, što je vrlo moćan i utjecajan položaj u najmoćnijoj zemlji na svijetu. A on je to smatrao potpuno ništavnim! Zamislite da neki naš predsjednik ili premijer kaže nešto slično… Mislim da bismo se više iščuđavali nego ljutili zbog takve izjave.

Mentalni sklop koji dovodi do ovakvih zaključaka zove se bolesna ambicioznost. Postoji i zdrava ambicioznost – nešto što bi svatko od nas trebao imati – a to je čežnja da učinimo nešto dobro, nešto posebno što će ostaviti trag, te spremnost da za to postignuće uložimo velike napore i žrtve. Takvu je zdravu ambiciju u nas usadio Bog, koji nas je stvorio i pozvao da učinimo nešto veliko sa svojim životom.

No, kada čovjek počne činiti velika djela, obično uz njih dolaze čast i moć. One po sebi nisu loše. Čast i moć trebale bi biti znakovi nutarnje vrline neke osobe, a često su i nužne za ostvarenje određenih ciljeva. Kako bi, primjerice, izgledao odgoj da roditelji nemaju pripadajuću čast i moć nad svojom djecom? Teško bi i direktor nekog poduzeća uspio išta napraviti ako ga njegovi radnici ne slušaju ili ne poštuju. Problem, međutim, nastaje onda kada se đavao uplete u igru (a njegove prste možemo vidjeti posvuda) pa čovjeku skrene pozornost s dobrih djela na koja ga Bog poziva, obezvrijedi njegovu želju za usavršavanjem u vrlinama te ga počne poticati da čezne samo za moći i časti. Ova je đavlova taktika prisutna i u drugim područjima našeg života – svaki put kada nam sredstvo postane cilj.

Ambicije Zebedejevih sinova

Danas u Evanđelju čitamo o ambicioznosti svetih Ivana i Jakova. Već prva rečenica nagoviješta katastrofu: „Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.“ (Mk 10,35). Zanimljivo je da u istom Evanđelju, četiri poglavlja unatrag, nalazimo jednu vrlo sličnu rečenicu. Kralj Herod, opijen vinom i požudom, govori: „Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!“ (Mk 6,22). Znamo kako je ta zgoda završila.

Isus je ipak malo mudriji kralj: on ne daje obećanje unaprijed, nego najprije pita dvojicu učenika što žele. A oni žele sjesti Isusu zdesna i slijeva u njegovoj slavi – žele mu biti prvi pomoćnici u njegovu kraljevstvu, žele biti moćnici kojima će drugi iskazivati čast. No on im odgovara: „Ne znate što ištete.“ (Mk 10,38). I zaista, da su znali što to zapravo znači, vjerojatno ne bi tražili što su tražili, jer Kristova se slava očitovala na križu, a na Golgoti su mu zdesna i slijeva bila dva raspeta razbojnika – njima je to mjesto bilo „pripravljeno“ (Mk 10,40).

Isusova pouka

Ovaj je zahtjev izazvao razdor među učenicima. Možda su i ostali za sebe priželjkivali ta mjesta? Isus ipak ne kori ni jedne ni druge, nego ih sve poučava kako da budu zdravo ambiciozni, onako kako je Bog to zamislio: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj!“ (Mk 10,43). Time ne želi reći da je zabranjeno biti ambiciozan ili htjeti biti bolji od drugih, nego kaže: „Ako želite biti najveći, bolji od drugih, evo kako ćete to postići.“

Svi bismo mi trebali željeti biti najveći i ganjati ambicije, ali ne one svjetovne, nego Božje. Najveća ambicija koju čovjek može imati jest ta da bude svet, a nju ostvaruje tako da svima postane poslužitelj, jer to je ono što je Isus učinio: sav se stavio u službu drugome.

Bolesne i zdrave ambicije razlikuju se ponajprije po motivaciji: želim li nešto za sebe ili za drugoga? Sljedeća je razlika u stavu: dok bolesno ambiciozan čovjek uvijek gleda idući korak koji treba ostvariti, zdravo ambiciozan čovjek živi u sadašnjosti. Zna da ne postoji društveni položaj u kojem on ne bi mogao činiti dobro, u kojem ne bi mogao drugima biti „poslužitelj”. A mi se toliko puta nađemo u situaciji da o sebi mislimo: „Samo da sam malo pametniji i sposobniji, da imam više vremena i manje rana, da me Bog drukčijim stvorio… tada bih sigurno bio bolji.” Takva nas razmišljanja čine slijepima za mnoge velike stvari koje možemo učiniti, baš ovakvi kakvi jesmo.

Zaključak

Blaženi Alojzije Stepinac reče: „Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači!” Ne postoji osoba na ovome svijetu koja bi bila nemoćna ili bez časti u Božjim očima. Tko god može moliti, već je itekako sposoban činiti velika djela. A tu su još i tolike druge stvari koje imamo: zdrave noge da se nekamo zaputimo, ruke da radimo, usta da govorimo, pamet da razmišljamo…

Nemojmo dopustiti đavlu da nam ukrade zdravu ambiciju, da nas uvuče u tjeskobu i žaljenje za propuštenim prilikama, nego zasučimo rukave i počnimo činiti ono dobro koje možemo. Činimo mala djela s velikom ljubavlju! Tako se ostvaruje Božje kraljevstvo.