Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Mudr 7, 7–11; Ps 90, 12–17; Heb 4, 12–13; Mk 10, 17–30

Uvod

U današnjem evanđelju Isus susreće jednog naizgled velikog bogotražitelja, no nakon kratke diskusije ispada da je njegova potraga za istinom bila samo fasada ispod koje se skrivala sebičnost. Govorimo o bogatašu koji je odbio prodati sve što je imao, novac podijeliti siromasima i poći za Isusom.

Istinski ili lažni bogotražitelj?

Evanđeoski odlomak počinje vrlo optimistično za našega „junaka”. Primijetimo dva detalja: dotrčao je do Isusa i kleknuo pred njega. Koje asocijacije budi ovakav opis? Uzbuđenje, strast, poniznost, spremnost na slušanje… Potom slijedi pitanje koje bogataš vjerojatno stalno postavlja: „Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ (Mk 10,17). Kao da sâm Salomon otvorena i nevina srca traži Božju mudrost! Iz razgovora zatim saznajemo da je ovaj čovjek cijeli život živio pravedno, dakle, drukčije rečeno, bez grijeha. Isus mu odgovara: „Odlično! Onda ti samo jedna stvar, samo jedna sitnica nedostaje da budeš savršen: sve što imaš prodaj, daj siromasima i pođi za mnom.”

Koji se osjećaji bude u vama kad čujete ovaj Isusov zahtjev? Za apostole piše da su bili „zapanjeni“ (Mk 10,24), šokirani, možda i ljuti. Je li pravedno ovakvo što tražiti? Možda je taj čovjek baš htio postati Isusov učenik. Koliko možemo zaključiti iz ovog razgovora, djeluje kao iskrena i poštena osoba. Odakle Isusu pravo da odmah stavi toliki teret na njega?

Isus nastavlja govoriti i sugerira bogatašu da neće ući u kraljevstvo nebesko, odnosno da će završiti u paklu. Na kraju njegova odgovora možda se i mi, skupa s apostolima, više čudimo Isusovim zahtjevima nego čovjeku koji ga je odbio. To je vjerojatno zato što nas brine vlastita sudbina: „Hoće li i meni biti zapriječen put u nebo jer nisam prodao sve što imam i podao siromasima? Moramo li svi živjeti doslovce kao sv. Franjo ako se želimo spasiti?“

Krenimo redom raščlanjivati što se sve dogodilo u ovom razgovoru. Isus bogatašu najprije odgovara: „Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!“ (Mk 10,18). Ne kori ga, nego pokušava njihov razgovor podići na višu razinu. Ovakav je odgovor neka vrsta poticaja: „Nazvao si me dobrim? A znaš li da se samo Boga može takvim nazvati?“ Isus često postupa na taj način kad pokušava iz ljudi izvući pravi odgovor. Sjetimo se zgode kada je pitao učenike: „Što govore ljudi, tko sam ja? (…) A vi? (…) Ti si Pomazanik – Krist!“ (Mk 8,27–29). Kao što je Petra naveo da ga prizna Mesijom, sada i ovoga čovjeka želi navesti da kaže nešto poput: „Da, Bog je dobar, a ti si njegov Sin, i ostavit ću sve da bih bio s tobom.“ Bogataš mu nažalost ne daje takav odgovor jer ga bogatstvo koje posjeduje sprečava u tome. No, srž njegova problema nije bogatstvo, nego nedostatak mudrosti.

Mudrac Salomon

U prvom čitanju slušamo o Salomonu, koji je molio i dobio „duh mudrosti“ (Mudr 7,7). Mudrost nije inteligencija – sposobnost snalaženja u nepoznatim situacijama. Mudrost je sposobnost da vidimo stvari onakvima kakve uistinu jesu, tj. da ih vidimo kako ih Bog vidi. A Bogu je sve zlato kao pijesak, sve srebro kao blato (usp. Mudr 7,9). U jednoj drugoj prispodobi Isus nas upozorava da ne gradimo kuću na pijesku jer je pijesak vrlo nestabilan i na njemu se ne može graditi ništa postojano (usp. Mt 7,24–27). Tako ni bogatstvo nije ono na što nam se u životu valja oslanjati. Mudar čovjek to shvaća. Salomon je bio mudar pa mu je zato Bog dao i blaga i bogatstva. Znao je da ga to neće zarobiti, da u nevolji neće pokušati novcem i poznanstvima kupiti rješenje, nego će se za pomoć obratiti Bogu.

Problem bogataša iz Evanđelja nije u tome što je bogat, nego u tome što je navezan na svoje bogatstvo. Ono je bilo njegov životni oslonac, a pravednost, poštenje, potraga za istinom i ostale vrline koje je naizgled imao bile su mu samo ukrasi. Isus ga je htio osloboditi od njegova robovanja, otvoriti mu oči. Stoga je bogataša pokušao navesti da otkrije tko je on, da otkrije njegovo božanstvo, kao i činjenicu da to što mu on može dati vrijedi stostruko više od blaga koje već posjeduje (usp. Mk 10,30). Ipak, bogataš ne prihvaća Isusovu ponudu i odlazi. Upravo će zato „teško imućnici u kraljevstvo Božje“ (Mk 10,23): ne zato što mnogo imaju, nego zato što su robovi toga što imaju.

Deva kroz iglene uši

„Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.” (Mk 10,25). To je zanimljiva, ali pomalo zastrašujuća usporedba, pogotovo u ušima ondašnjih Isusovih slušatelja, jer su Židovi tada vjerovali da je nečije bogatstvo znak njegove pravednosti i Božje naklonosti, a ne škrtosti ili izrabljivanja drugih. Zato su se, kada je Isus rekao da se bogataši ne mogu spasiti, zapitali: „Pa tko se onda može spasiti ako oni najbolji među nama ne mogu?” – „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu!“ (Mk 10,27). Svemogući Bog može postići čak i to da deva prođe kroz ušicu igle. Kako?

Objašnjenje ove bizarne slike dugujemo sv. Ambroziju:¹ on tumači da su u Jeruzalemu u ono doba postojala vrata koja su se zvala Iglene uši jer su bila toliko mala da deva nikako nije mogla proći kroz njih, osim na jedan način: prvo se s nje morao skinuti sav teret, a onda se morala spustiti na koljena. Tek tada se devu moglo provući kroz ulaz, kroz Iglene uši, da uđe u Jeruzalem, odnosno Božje kraljevstvo.

Zaključak

Ne moramo biti bogati u materijalnom smislu da budemo natovareni poput deve, ali ne prtljagom, nego raznim životnim opterećenjima. Za što se u životu toliko čvrsto držimo da to nipošto ne želimo pustiti? Koje nam navezanosti priječe da uđemo u Božje kraljevstvo i primimo njegov mir? Je li to novac, zdravlje, uživanje, lažna sigurnost koju pružaju drugi ljudi, razni obrambeni mehanizmi, laži od kojih ne želimo odustati, status žrtve? Što nas to koči da, slobodni od svakog tereta, pođemo za Isusom? Isus nam govori: „Ne boj se. Pusti sve to, vjeruj i pođi za mnom.”
Možda ni ne vidimo svoje pogreške jer previše gledamo ljudskim očima, a ne Božjim. Zato s današnjim psalmistom zajedno molimo: Gospodine, „nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12).