Sveci znaju kako biti sretan
Svetkovina Svih svetih
Čitanja: Otk 7,2–4.9–14; Ps 24,1–6; 1Iv 3,1–3; Mt 5,1–12a
Uvod
Lumen gentium, jedan od najvažnijih dokumenata Drugog vatikanskog sabora, navodi: „Sve dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu… neki od njegovih učenika putnici su na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život – čiste, a neki uživaju slavu gledajući ‘jasno trojedinog Boga kakav jest’” (LG 49). Iako smo ovih dana obilazili grobove i sjećali se svojih pokojnika, njih ćemo se u bogoslužju spominjati sutra, na Dušni dan. A danas, na svetkovinu Svih svetih, sjećamo se onih koji su ostvarili smisao svoga života – njih Crkva naziva svetima.
Blaženstva
Slušali smo poznata Isusova blaženstva. Propovjednici su ove retke Evanđelja kitili raznim nazivima: ustav ili manifest Božjega kraljevstva, program Isusova poslanja, putokaz za nebo i sl. Svi su prepoznali da je riječ o središnjem dijelu Isusova naučavanja i samoj srži kršćanskog života. Grčka riječ makarios, koju smo preveli imenicom ‘blago’, u nekom drugom kontekstu može se prevesti imenicom ‘sreća’, no ta bi riječ ovdje bila preslaba. Makarios znači nešto puno dublje od dobrog osjećaja: označava unutarnji mir, smisao i snagu koje nijedan izvanjski događaj ne može narušiti ili umanjiti. Isus obrće logiku ovoga svijeta, koji govori da ćemo sreću postići ispunjavanjem svojih bioloških, psiholoških i društvenih potreba, te tvrdi upravo suprotno. Zato svako od ovih blaženstava možemo promatrati kao obračun s pogrešnim poimanjem radosna života i objavu pravoga puta kojim nam valja ići.
„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,3). Gledajući izvornu grčku riječ, ovo siromašni možemo prevesti kao ‘potrebni’ ili ‘ovisni’. Siromašan je onaj tko ima potrebu za drugim, tko ovisi o drugome, tko nije sam sebi dostatan. Neće biti sretan onaj tko postane potpuno neovisan, nego onaj tko shvati da sam ne može „učiniti ništa” (Iv 15,5).
U suvremenom društvu gramzivost za materijalnim dobrima više nije toliko popularna jer su mnogi shvatili da to dugoročno ne može ispuniti ljudsko srce. No zato je vrlo popularna postala ovisnost o dobrim osjećajima. Danas imamo čitavu industriju kojoj je svrha da se ljudi dobro osjećaju: brojne zabavne i kulturne sadržaje, pa čak i farmaceutske proizvode. Najveći je grijeh postalo nekome reći da nešto ne smije, a on to svim srcem želi. No, kada Isus kaže: „Blago ožalošćenima…” (Mt 5,4) poručuje nam da je sretan onaj tko nije ovisan o dobrim osjećajima jer u nebeskim vrijednostima traži neprolaznu utjehu.
„Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!” (Mt 5,5). Ove su riječi istovjetne onima u Psalmu 37, gdje stoji: „Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat’.” (Ps 37,11). Ako bolje pogledamo taj psalam, vidjet ćemo da on govori protiv srdžbe i nasilja. S druge strane, svijet nam govori da je sretan onaj tko ima moć, tko svoju viziju pravednosti može nametnuti drugima. Koliko samo agresije ima u sferi politike! Zašto? Zato što svi misle da su baš oni u pravu, da je tu njihovu pravdu najbolje istjerati nasiljem i da će onda zavladati mir. Ali neće! Nasilje nikada nije urodilo mirom. To ne znači da trebamo okretati glavu od problema – naprotiv, pozvani smo biti gladni i žedni pravednosti (usp. Mt 5,6) – ali moramo biti svjesni da tu glad jedino Gospodin može potpuno utoliti. Sretan je onaj tko pravdu očekuje iz Božjih, a ne vlastitih ruku. Takvom čovjeku ne izlazi para iz ušiju nakon svakog dnevnika jer dobro zna da je Bog pravi i jedini gospodar povijesti. Zato će se mirotvorci zvati „sinovima Božjim” (Mt 5,9).
Svijet nas uči da trebamo prvo misliti na sebe, ali Isus govori: „Blago milosrdnima…” poručujući nam da je sretan onaj tko na prvo mjesto stavlja drugoga, a ne sebe; odnosno onaj tko drugu osobu gleda čistim srcem te u njoj ne vidi objekt koji može iskoristiti, nego Onoga na čiju je sliku ta osoba stvorena – samoga Boga. Gledanje Boga ne ostvarujemo tek u vječnosti, nego već ovdje, po promjeni svojega srca (usp. Post 33,10).
Možda i više nego što nam svijet sugerira, naša ranjena duša čezne za prihvaćanjem i odobravanjem od drugih ljudi. No, ako se time vodimo, život će nam biti pun bijede i iskorištavanja. Nije sretan onaj tko svojim postupcima želi steći tuđe odobravanje, nego onaj tko teži učiniti pravu stvar.
Zaključak
Radost i užitak kršćanskog života ne doživljavamo tek u nebu, nego već ovdje, na zemlji. Isusova blaženstva nisu popis pravila, nego upute za radostan i ispunjen život. Kada se spominjemo svetaca, spominjemo se konkretnih osoba koje su uspjele po njima živjeti.
Zato sada svima vam dajem domaću zadaću: stavite pred sebe tekst blaženstava, pripravite um za molitvu i krenite čitati. Neka svaki zaziv odjekne u vašoj duši. Možda se na neki od njih dogodi malo snažniji pokret u vašoj nutrini – tada je dobro zadržati se na njemu. Otkrijte: na što vas Bog potiče? Na kraju napravite konkretan plan kako da to blaženstvo zaživi u vašem životu.