Druga vazmena nedjelja
Čitanja: Dj 5,12–16; Ps 118,2–4.22–27a; Otk 1,9–11a.12–13.17–19; Iv 20,19–31

Uvod

Nakon što je uskrsnuo, Isus traži preplašene učenike kako bi ih uvjerio da je zaista uskrsnuo, ali i da bi im dao Duha kako bi se prestali bojati te izišli u svijet navješćujući radosnu vijest.

Isus dolazi preplašenim apostolima

Evanđelje nam najprije prikazuje sliku prestrašenih apostola koji se skrivaju iza zatvorenih, odnosno zaključanih vrata. To je slika kršćana koji su doživjeli Veliki petak, ali još nisu iskusili uskrsnuće; kršćana koji su čuli Isusov nauk, možda i doživjeli neka čudesa u svojem životu te krenuli za Isusom prepoznavši ispravnost i korisnost takvog puta, no Veliki petak zatekao ih je nespremne. Trenutak kušnje došao je iznenada i činilo im se da je Isusova prisutnost nestala iz njihovih života, a svijet je najednom postao prijeteće i opasno mjesto. Čovjek ne može sam protiv svijeta: ili će mu se prilagoditi ili će se od njega izolirati. Apostoli su se u strahu od Židova izolirali.

Primijetimo da su apostoli već čuli za uskrsnuće: žene koje su došle s groba posvjedočile su im o tome. Možda su negdje u svojoj glavi i prihvatili tu informaciju, ali samo na intelektualnoj razini. Još uvijek nisu susreli Uskrsnuloga, nisu shvatili da je Isus zaista živ.

Slično je s mnogim današnjim kršćanima koji znaju točne odgovore na pitanja iz vjeronauka. Oni će reći da je Isus uskrsnuo, ali ne shvaćaju da je on zaista živ! Naime, ako je Isus uskrsnuo i pobijedio smrt, onda više ništa nije nemoguće: tjeskobi i očaju više nema mjesta u našem životu. No, kao i mnoge druge istine vjere, mi ovu informaciju znamo, ali ona još nije zaživjela u nama.

Bog se svojim utjelovljenjem približio čovjeku, postao mu je dostupan. Tako i sada, nakon uskrsnuća, Isus prilazi uplašenim apostolima i traži čovjeka koji se skriva, kao što je tražio Adama na početku Knjige Postanka (usp. Post 3,8). Namjerno se dva puta naglašava da su vrata bila zatvorena, odnosno zaključana (usp. Iv 20,19.26), kako bi se istaknulo da ne postoji nikakva barijera koja može spriječiti uskrsnulog Isusa da dođe do čovjeka.

Dahne u njih

Došavši među učenike, Isus čini nešto značajno: „dahne u njih” (r. 22). Ovo je jedino mjesto u Novom zavjetu gdje se ova riječ spominje. U Starom zavjetu nalazimo je rijetko, ali dobro su nam poznata dva takva mjesta: u Knjizi Postanka, kada Bog udahne Adamu dah života u nosnice (usp. Post 2,7), te u Knjizi proroka Ezekiela, gdje prorok po Božjem nalogu zaziva: „Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!” (Ez 37,9). Dakle, dahnuti znači dati život mrtvima. Učenici su bili duhovno mrtvi, a Isus im pokazuje da je njegovo uskrsnuće ne samo njegovo već i njihovo. Oni će najprije duhovno uskrsnuti primanjem Duha Svetoga te se više neće skrivati iza zatvorenih vrata, a kada Isus ponovno dođe, uskrsnut će i tjelesno.

Učenici na Duhove izlaze

Nakon što su na Duhove primili Duha Svetoga, učenici otključavaju vrata svojih domova, izlaze na ulice i trgove te navješćuju evanđelje i radost uskrsnuća. Uskrsnuće je najvažnija i najbolja vijest u povijesti, stoga svaka osoba ima pravo znati da je Isus uskrsnuo i pobijedio smrt. Ta im je vijest dala snagu da podnesu mučeništvo i daju svoje živote za nju: ako smrt nije mogla zadržati Isusa, neće zadržati ni njih.

Apostoli su davno umrli, no Isus je uspostavio Crkvu i dao joj istoga Duha kojega je dao apostolima kako se kršćani nikada više ne bi skrivali iza zaključanih vrata, nego išli među ljude i naviještali radosnu vijest o Kristovu uskrsnuću, nastavljajući djelo apostola. Nažalost, vrata srca mnogih kršćana i dalje ostaju zaključana: ne zato što se, poput apostola, bojimo progona, već zato što nam onaj drugi često izaziva nelagodu. Mnogo je lakše zatvoriti se u ono što nam je poznato, urediti sebi mali kutak svemira u kojem možemo moliti, raditi i držati pod kontrolom svoj rast u svetosti.

Izlazak na periferije

Upravo takvu sliku Crkve želio je razbiti papa Franjo. Neprestano je ponavljao da moramo ići na periferije. I sâm je došao s periferije – s dalekog kontinenta, iz siromašne obitelji. Cijeli je život proveo među onima koji su bili na rubovima društva, morala i vjere. Dobro je znao kako je biti na marginama, ali je isto tako znao da je Isus umro i uskrsnuo za svakoga čovjeka.

Naša zadaća nije zatvoriti svoje srce kako bismo živjeli u udobnosti, nego ga otvoriti za sve. Svaki je čovjek naš brat i naša briga. „Ako nešto mora u nama probuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez vjerničke zajednice koja ih prihvaća, bez smisla i cilja u životu.”¹ Ponekad previše kalkuliramo i razmišljamo gdje ćemo se i kako darovati te kome ćemo se otvoriti. Tako možda kočimo djelovanje Božjega Duha i riskiramo stvaranje svijeta po svojoj mjeri, a ne po Božjoj.

Zaključak

Naravno, ako otvorimo srce, to nosi određen rizik. Što ako nas drugi iskoristi ili povrijedi? Kome ćemo onda biti od koristi? Papa Franjo odgovara: „Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti.”²

Apostoli su otvorili vrata tek nakon što su primili Duha Svetoga, koji ih je preobrazio. Možda smo i mi zatvoreni jer smo kršćani Velikog petka, a ne uskrsnuća, a ne Pedesetnice. No, ako je Isus uskrsnuo, onda je sve moguće. Prije toga nam je, međutim, nužan susret sa živim Bogom.

Isusovo uskrsnuće nije samo informacija nego događaj koji smo i mi pozvani iskusiti kroz snažan duhovni život. Iako Isusa ne možemo vidjeti svojim zemaljskim očima, možemo ga doživjeti u sakramentima, Svetom pismu i osobnoj molitvi. Počnimo vrijeme koje nam je dano ispunjavati Božjom prisutnošću! Tada će strah i tjeskoba nestati, a mi ćemo postepeno razumijevati iz koje je perspektive govorio papa Franjo i što nam je doista Duh Božji po njemu poručivao.