Presveto Tijelo i Krv Kristova – C
Čitanja: Post 14,18-20; Ps 110,1-4; 1Kor 11,23-26; Lk 9,11b-17

Uvod

Odabirom čitanja na svetkovinu Tijelova Crkva nas podsjeća da je sveta misa mnogo više od spomena na Kristovu posljednju večeru: riječ je o procesu ostvarivanja velikog Božjeg plana, kojega smo mi dio.

Zauvijek svećenik po redu Melkisedekovu

Čim su ljudi pali, Bog je smislio plan kako da ih opet dovede u svoju blizinu. Taj se Božji plan polako, u slikama, otkrivao kroz cijelu povijest spasenja. To znači da posvuda u Starom zavjetu možemo naći nagovještaje i simbolične prikaze onoga što će Isus Krist učiniti u Novom zavjetu. U Kristovim riječima i djelima pak prepoznajemo brojne aluzije na događaje iz Staroga zavjeta. Jedno se bez drugoga ne može do kraja shvatiti, a isto vrijedi i za današnja misna čitanja. Bog se čudesno otkriva kroz povijest: svaki je nagovještaj jedan kamenčić u mozaiku, a kada se udaljimo i pogledamo šire, uviđamo da skupa tvore jednu veliku, predivnu sliku.

Prvi kamenčić toga mozaika imamo u psalmu, gdje slušamo usklik: „Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!” (Ps 110,4). Melkisedek se spominje u prvom čitanju, u susretu s Abramom, koji će poslije dobiti ime Abraham. Ako okrenemo koju stranicu prije u Svetom pismu, vidimo da su Abramova nećaka Lota oteli i da on zatim kreće u rat kako bi ga oslobodio. Nakon Abramove pobjede odjednom se pojavljuje zagonetni lik Melkisedeka, kralja šalemskog, što je drugo ime za Jeruzalem. Navodi se da je on „svećenik Boga Svevišnjega” (Post 14,18). Ovdje se prvi put u Bibliji spominje riječ svećenik. On pred Abramom prinosi Bogu zahvalnu žrtvu kruha i vina. Ova se vrsta žrtve na grčkom zove euharistija.

Prepoznajemo li u tome sliku onoga što će poslije učiniti Isus? On, kralj nebeskog Jeruzalema, pravedni kralj, pobijedio je neprijateljskog kralja Sotonu i oslobodio iz njegova ropstva članove svoje obitelji. U znak zahvale svećenici diljem svijeta prinose žrtve kruha i vina.

Bog čudesno hrani u pustinji

U Evanđelju imamo još jedan kamenčić za naš mozaik: Isus u pustinji čudesno hrani mnoštvo Izraelaca – ljude koji su se ondje okupili tražeći Mesiju, to jest onoga koji će ih izvesti iz ropstva. Nije li to jasna aluzija na Knjigu Izlaska, gdje je Bog čudesnim kruhom s neba hranio mnoštvo koje je upravo izišlo iz ropstva? Ovo je ujedno najava otajstva euharistije i onoga kruha što nam ga Bog daje da usred pustinje ovoga svijeta čudesno hrani sve koji idu za Isusom.

Zanimljivo, Isus od apostola traži: „Podajte im vi jesti!” (Lk 9,13). I zaista, apostoli su pribavili nešto hrane i dali ljudima jesti, a Isus je „samo” molio. Postavlja se pitanje tko je nahranio ljude u pustinji, Isus ili apostoli? Odgovor glasi: i Isus i apostoli. To je princip po kojem djeluju sakramenti: Bog surađuje s nama. Na svakoj misi svi prinosimo darove i stavljamo ih na oltar: svećenik prinosi kruh i vino, a okupljeni vjernici sebe. Po svećenikovoj molitvi i blagoslovu, kruh i vino postaju tijelo i krv Kristova – hrana za okupljene vjernike. Vjernici pak postaju tijelo Kristovo – Crkva – hrana za svijet koji gladuje za Bogom. Nema čovjeka koji ne traži Boga, čak i ako toga nije svjestan. Poslanje je kršćanina takvim gladnim ljudima dati hranu.

Nakon što su se svi najeli, ostalo je još mnogo hrane. Kada Bog dariva, uvijek dariva preobilno. Tako i mi na euharistiji dobivamo više nego što tražimo, samo trebamo vjerovati da Isus to može. Ne smijemo njegovoj mjeri i njegovu djelovanju postavljati granice.

Zaključak

Evanđelje nas danas također uči da nešto što je naizgled malo s Isusom postaje veliko. Pet kruhova i dvije ribe nahranili su pet tisuća muškaraca, a malena hostija na svetoj misi hrani našu dušu i daje nam vječni život. Malena Crkva ima moć preobraziti cijeli svijet. Shvaćamo li koliko ove izjave suludo zvuče onima koji se vode logikom ovoga svijeta? Ne smijemo se bojati „velikih” izazova koji stoje pred nama: oni su veliki za nas, ali ne i za Isusa. Ako sebe prinosimo Bogu i primamo njegov blagoslov, tada zaista nema granica onome što Bog može učiniti s nama.

Zaboravljamo da ovdje nismo slučajno, nego smo dio veličanstvenog Božjeg plana. Baš kao slavni biblijski likovi, ni mi ne vidimo što je sve Bog naumio i kakav će biti krajnji ishod. Od nas se traži vjera, povjerenje u Boga kao onog koji upravlja našim životom, ali i čitavom poviješću. Euharistija nije puki običaj, nego prava hrana koja nemoguće čini mogućim. Iako živimo u materijalnom obilju, svijet – a s njime i naša domovina – svakim danom postaje sve veća duhovna pustinja. Ako želimo preživjeti, ako želimo da naši najmiliji prežive, moramo se hraniti nebeskom hranom koju nam Bog daje. Radosna je vijest to da je ona potpuno besplatna. Samo trebamo doći i uzeti je.