Pedesetnica. Duhovi – C
Čitanja: Dj 2,1–11; Ps 104,1ab.24ac.29b–31.34; Rim 8,8–17; Iv 14,15–16.23b–26

Uvod

Slavimo blagdan Duhova, silazak Duha Svetoga na apostole pedeset dana nakon Isusova uskrsnuća. Ovaj događaj, na kraju biblijske povijesti, zrcali jedan s njezina početka – gradnju Babilonske kule.

Nasrtaj na nebo

Isus u Evanđelju govori: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.” (Iv 14,15). Prvi ljudi nisu poslušali Božju zapovijed da napuče zemlju i proslave njegovo ime (usp. Post 9,7). Umjesto toga, htjeli su ostati zajedno i proslaviti svoje ime gradeći „grad i toranj s vrhom do neba” (Post 11,4). Čovjek je zbog grijeha izbačen iz Božjeg prebivališta, no sada, ohrabren novim tehnološkim pronalascima, odlučuje nasrnuti na nebo i prisvojiti besmrtnost. Ne vidimo li slične pokušaje i danas?

Naravno da je ovaj plan bio apsurdan. Knjiga Postanka ironično bilježi da je Bog, koji sve vidi, morao „sići” s neba kako bi zamijetio njihov „veliki” pothvat. Pobrkao im je jezike, pa su se raspršili po svoj zemlji.

Zanimljivo, na početku izvještaja piše da su ljudi odlučili peći opeke (usp. Post 11,3), za što je potrebna velika vatra. Tako u ovom prikazu imamo vatru, grad, pobunu protiv Boga i različite jezike, a na kraju, kao posljedicu, nerazumijevanje i raspršenost. U Djelima apostolskim pak nalazimo obrnutu sliku: ognjene jezike Duha, grad Jeruzalem i ljude iz cijeloga svijeta koji se razumiju unatoč različitim jezicima. Poruka je jasna: Duhovi su obnavljanje onog jedinstva koje je izgubljeno u Babilonu.

Do Boga bez Boga

Graditelji Babilonske kule pogriješili su na više načina, a iste pogreške čine i mnogi današnji kršćani. Izdvojimo dvije. Prvo, ljudi su gradeći kulu htjeli doći u nebo. To je plemenit cilj i ujedno cilj kršćanskog života, no oni su ga htjeli postići vlastitim snagama. U duhovnosti ovo zovemo grijehom preuzetnosti: čovjek tako griješi kada bez Božje pomoći, odnosno milosti, pokušava ostvariti neko dobro.

Mnogi misle da će ih već moralan život dovesti u raj. Neće. U raj će nas dovesti Isus i prianjanje uz njega koji nam svoju ljubav i milost da živimo po Božjoj volji daje potpuno besplatno i bezuvjetno. Bezbroj sam puta čuo žalopojke: „Zašto mi se događaju loše stvari kada sve činim dobro?” Zato što nebo nije na zemlji, a Božju se milost, po kojoj stižemo u nebo, ne može kupiti ili osvojiti dobrim ponašanjem – ona je nezaslužen dar. Naša su dobra djela odgovor na Božju ljubav, a ne uvjet za nju.

Od mog moralnog života Bog nema koristi, ali ja imam. Kad god to ne shvaćam, život se vrlo brzo pretvori u neprestanu tjeskobu i brigu oko toga hoću li zadovoljiti „strašne“ Božje kriterije, hoću li uspjeti biti dovoljno dobra majka, otac, radnik, vjernik… jer što god činim, kao da nikada nije dosta. I nije! Ni najplemenitija osoba na svijetu nije „dovoljno dobra“ za nebo. Osnovni stav vjere nije uzdanje u uloženi trud i vlastite sposobnosti, nego povjerenje u Boga i svijest da me on nikada neće napustiti, pa čak ni onda kada ja njega iznevjerim. Nasuprot preuzetnosti stoji Božja milost, kojoj se otvaramo po vjeri.

Na slavu svojega imena

Nadalje, „Pribavimo sebi ime” (Post 11,4), rekli su graditelji Babilonske kule. Nigdje ne piše da su oni tom prilikom nekoga opljačkali ili oštetili. Njihov je glavni grijeh bilo to što su tehnologiju, sposobnosti i darove koje im je Bog dao htjeli iskoristiti za svoje ciljeve, a ne za Božje. Moramo si posvijestiti da naš život ne pripada nama. Mnogi, nažalost, misle da su stavljeni na zemlju zato da si urede život kako najbolje znaju i umiju, poštujući pritom Božje zapovijedi, odnosno ne čineći nikome nepravdu. Ovo je pogrešan stav. Mi nismo stavljeni na zemlju, nego poslani. Bog nam nije dao talente i darove da naš život bude ugodniji, nego zato da služimo drugima. Život nam se ne smije svoditi na devizu: poslodavcu rad, Bogu molitva, a ostatak meni. Sve što imam, Bog mi je dao, da služeći drugima proslavljam njegovo ime.

Sekularizacijski mentalitet želi odvojiti vjerski život od ostatka čovjekova bića, no čovjek koji je podijeljen mrtav je čovjek. Kamo god idem i što god činim, ja sam vjernik. Nitko se ne treba bojati da će se u takvom podlaganju Bogu izgubiti, da će postati njegov rob. Naprotiv, upravo će tako naći svoje mjesto i svoj pravi identitet.

Bogu pripada i moje slobodno vrijeme, glazbeni ukus, odnosi s prijateljima, pa čak i područja privatnosti i intime. Sve je Božje i služi tome da njega proslavlja. Kada donosimo planove za budućnost ili se nalazimo pred nekom važnom odlukom, nemojmo zaboraviti pitati Boga što on misli i želi. On ipak zna najbolje i svakome od nas želi dobro.

Zaključak

Blagdan Duhova blagdan je Božjeg darivanja: Bog ti želi dobro i želi da imaš život u punini, u izobilju, no moraš mu dopustiti da ti ga daruje, jer darivanje je vrednije od stjecanja. Ako vlastitim silama gradim svoj život, Bog mi prestaje biti potreban i tada više ne mogu shvatiti što je zapravo ljubav. Naši su životni planovi i ciljevi većinom dobri i plemeniti, ali to ne znači da su ujedno put kojim trebamo ići.

U Babelu su ljudi gradili kulu za svoju slavu, a na Duhove Duh Sveti gradi Crkvu za Božju slavu. I svi mi nastavljamo graditi tu Božju građevinu koja ne nasrće na nebo, nego ga širi po svoj zemlji. Ti si također dio te priče, pozvan da svoje vrijeme, talente i znanje staviš u službu Bogu. Dio svačijeg redovitog ispita savjesti moralo bi biti i pitanje: „Kako ja doprinosim širenju Božjega kraljevstva?” Bog te voli, daruje ti vječni život, ali te i treba. Ne postoji bolji način da upotrijebiš svoj život i svoje talente nego na službu i slavu Božju. Tek će u tome tvoje srce pronaći mir, radost, smisao i ispunjenje.