Četrnaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Iz 66,10–14c; Ps 66,1–3a.4–7a.16.20; Gal 6,14–18; Lk 10,1–12.17–20

Uvod

Današnja čitanja govore o radosti kršćanskog života. Naš je Bog toliko velik da želi da svi ljudi dijele tu radost. Stoga neprestano šalje kršćane kako bi sve ljude učinili dionicima Božjega kraljevstva.

Malo je radnika

Jednom su prilikom upitali papu Ivana XXIII. koliko ljudi radi u Vatikanu, na što je on odgovorio: „Otprilike pola.” Isus u današnjem evanđelju ne govori o nedostatku vjernika ili svećenika, nego radnika – onih koji ne žive za sebe, nego za Boga, uvijek osluškujući njegovu volju. U Europi i dalje ima više od 150.000 svećenika. Apostola je bilo samo dvanaest, a ipak su uspjeli Božju riječ proširiti cijelim svijetom. No, danas kao da se u Crkvi pojavio nekakav zamor i nevoljkost za propovijedanje radosne vijesti.

Lakše je posegnuti za izgovorima nego ljubiti. Žalosno je čuti kada netko, govoreći o svojoj župi, kaže: „Kod nas malo ljudi ide na misu jer je tu puno nevjernika” ili  „Tako je kako je – ovo je komunističko naselje”. Isus jasno opovrgava takve izlike riječima: „Žetva je velika, ali radnika malo.” (Lk 10,2). Krivnja nije toliko na onima koji ne vjeruju koliko na nama koji smo propustili navijestiti im evanđelje.

Svijet je gladan Boga

Srce svake osobe čezne za Bogom, bila ona toga svjesna ili ne. Čežnja za mirom, pravednošću, ljepotom, dobrotom, bezuvjetnom prihvaćenošću i ljubavlju – što je to drugo doli čežnja za Onim koji je izvor svega toga? Bog je tu čežnju usadio u nas, i nemirno je naše srce dok ne počine u njemu (usp. Ps 62,2).

Sekularizirani svijet, iako često toga nije svjestan, zapravo olakšava naviještanje evanđelja. Odbacujući sve ono što dolazi od Boga, pretvorio je živote brojnih ljudi u pustoš. Pružiti čašu vode žednome čovjeku nešto je najlakše i najviše što za njega možemo učiniti. Danas, možda više nego ikad, samo treba uzeti srp i požnjeti ono što je već spremno. No prije toga treba izići u polje, treba se odazvati na Božji poziv.

Svi smo mi poslani

Mnogi kršćani ne odgovaraju na taj poziv i za to imaju razne razloge: misle da to nije njihova briga, ne znaju odakle početi, boje se ili su jednostavno lijeni.

Ključno je shvatiti da je Bog gospodar žetve (usp. Lk 10,2). Ja nisam glavni akter ni u evangelizaciji ni u vlastitom životu, ali Bog jest. Zato je temeljni stav kršćanina molitva i slušanje. Ne moramo sve znati niti imati sve isplanirano. Bog je taj koji vodi ljude k sebi, a mi smo samo alat u njegovim rukama.

Također, mnogi imaju krivu percepciju o tome kako bi navještaj evanđelja trebao izgledati. Nismo svi pozvani, poput svetog Pavla, propovijedati na trgovima da je Isus uskrsnuo. No svi smo nekamo poslani: u obitelj, na radno mjesto, među prijatelje… Isus nas šalje da budemo njegov glas, ruke i pogled. Ne idemo u školu ili na posao zato što moramo, već zato što nas Isus tamo šalje. Naš prvi zadatak nije ispuniti neku kvotu, nego donijeti Božju ljubav drugima.

Kada sam prije gotovo 15 godina na poslu rekao da dajem otkaz jer ulazim u bogosloviju, prve riječi koje mi je šef izgovorio bile su: „Ja sam vidio da si ti vjernik… Ne zato što se križaš prije jela, nego po svemu.” Mislim da mi je to bila možda i najveća pohvala koju sam dobio u životu – to što je po svemu vidio da sam vjernik. Ljudi nas promatraju i gledaju kako se ponašamo. Mnogima će to što vide biti jedina slika Boga koju će dobiti. Ovo se posebno odnosi na one koji se bave odgojem i obrazovanjem. Pazimo kakvo lice Boga drugim ljudima ocrtavamo svojim životom i djelovanjem.

Ipak, svjedočenje djelima nije dovoljno – potrebne su i riječi. Nakon što se pročulo da idem za svećenika, moji su kolege jedan po jedan dolazili k meni s pitanjima o Bogu i vjeri, iako su rijetki od njih bili vjernici. Osjetili su da sa mnom mogu razgovarati.

Ne postoji mjesto gdje bismo se smjeli suzdržati od naviještanja najradosnije vijesti ljudske povijesti: Krist je uskrsnuo, smrt je pobijeđena, grijesi oprošteni! Dakako, trebamo biti razboriti i znati, u suradnji s Duhom Svetim, prepoznati trenutak kada valja govoriti, a kada samo slušati. No, nije li žalosno da se mnogi bezočno hvale svojim grijesima i propovijedaju razne idole, dok mi kršćani šutimo iz straha ili lažnih obzira, a jedini imamo poruku koja donosi život u punini? Bog nas je poslao da donesemo svjetlo onima koji su u tami. To nije pitanje lijenosti ili spremnosti, nego ljubavi. Imamo li dovoljno ljubavi za drugu osobu da joj donesemo Krista?

Zaključak

Svi smo mi ovdje zato što je netko drugi imao dovoljno ljubavi za nas da nam navijesti radosnu vijest. Hoće li ta ljubavna priča završiti sa mnom ili ću je prenijeti dalje? Odgovor ovisi o meni.

U Evanđelju Isus učenicima govori: „Idite!” (Lk 10,3). Ovom riječi završava svaka sveta misa. Kada svećenik kaže: „Idite u miru!” on u Kristovo ime zapovijeda svim vjernicima da idu u svijet i navijeste ono što su doživjeli. To nije prijedlog, nego poziv i dužnost svakog kršćanina. Žetva je velika i spremna, hoćeš li se odazvati?