Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Sir 3,17–18.20.28–29; Ps 68,4–5ac.6–7ab.10–11; Heb 12,18–19.22–24a; Lk 14,1.7–14

Uvod

Današnja čitanja govore o poniznosti i slavi koja čeka one koji svoje pouzdanje polažu u Boga, a ne u zemaljske moći.

Isus uzima posljednje mjesto

Dvije evanđeoske prispodobe nude više od poticaja na krepostan život. Prva, osim što poziva na poniznost, govoreći o sjedanju na pogrešna mjesta sažima cjelokupnu biblijsku povijest. Adam je bio prvi koji je sjeo na pogrešno mjesto: htio je postati poput Boga, pa je odlučio sjesti na čelo stola i biti gospodar cijele svadbe. No, kada je došao Onaj koji ga je pozvao na život, Adam je izbačen van. Umjesto da uživa u željenoj slavi, ostao je postiđen i „gol“ (Post 3,10). Suprotno tome, Isus ne uzima časno mjesto koje mu pripada, nego bira posljednje, najsramotnije mjesto koje postoji: postiđen i gol visi na križu među razbojnicima i ubojicama, što je mjesto koje je Adam zaslužio. Zbog te ga je poniznosti Bog uzvisio i postavio sebi zdesna.

Ovu je logiku opisala i Marija u svome hvalospjevu, rekavši: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.” (Lk 1,52). Isti duh nalazimo i u prvom čitanju, u Knjizi Sirahovoj, gdje otac poučava sina životnoj mudrosti. Možemo zamisliti nebeskog Oca kako, dok šalje svoga Sina među ohole i opake ljude, izgovara riječi: „Što si veći, to se većma ponizi” (Sir 3,18).

Druga pak prispodoba opisuje kakvu nam je gozbu Isus pripravio: vječno euharistijsko slavlje na koje nije odlučio pozvati samo savršene anđele nego i ljude – nas koji smo duhovno siromašni, sakati, hromi i slijepi jer usprkos tolikim Božjim milostima i dalje robujemo istim grijesima te nemam ništa čime bismo Bogu mogli uzvratiti. Unatoč tome, on nas zove da pristupimo „gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu” (Heb 12,22), kako naš cilj opisuje današnja poslanica.

Primjer za nasljedovanje

Isusove prispodobe nisu samo teološka razmatranja nego i konkretne upute za život. One su poziv na nasljedovanje. Zato su i izrečene u imperativu: „sjedni na posljednje mjesto”, „pozovi siromahe” (Lk 14,10.13). No, čini se da je uzeti posljednje mjesto iznimno teško. Ne zna se što nam je u poniženju veće: bol zbog povrijeđene časti ili privlačnost osvete.

Da, zaista boli kada me netko uvrijedi, okleveće, pokrade ili se na bilo koji drugi način ogriješi o mene, ali to nije ni blizu onom poniženju kroz koje je Isus prošao: on je bio izvrijeđan, ispljuvan, izdan, proglašen najvećom huljom u zemlji te je pred očima vlastite majke skinut dogola i mučen do smrti. Pustio je da ga zlostavljaju i „nije otvorio usta svojih” (Iz 53,7). Nije psovao, prijetio niti vikao; naprotiv, molio je: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34).

Uzrok naše oholosti

„Što si veći, to se većma ponizi” (Sir 3,18) – ove riječi dobivaju svoj puni smisao na križu. Isus je mogao podnijeti toliko poniženje jer je znao svoju veličinu. Nama su poniženja izrazito odbojna, ali često to nije zato što imamo lažni osjećaj vlastite veličine, nego upravo suprotno: zato što duboko u sebi mislimo da ne vrijedimo ništa. Psiholozi su u novije vrijeme vrlo dobro uočili da narcisoidna osoba nije ona koja ima pretjerano visoko mišljenje o sebi, nego ona koja duboko u sebi misli da ne vrijedi ništa. Iz toga proizlazi njezina patološka potreba da drugima stalno dokazuje da je bolja od njih. Za nju bi doživjeti veliko izvanjsko poniženje značilo samo potvrdu njezina unutarnjeg stanja, i to bi bio kraj. Narcisoidna osoba nije puna sebe – ona je potpuno prazna.

Mislim da se ovo donekle odnosi i na svakoga od nas. Usprkos tome, mi bismo, kao kršćani, trebali znati da naša vrijednost ne ovisi o uspjesima koje postižemo ili tuđim mišljenjima, nego o onome što Bog misli o nama. A on je, onoga dana kad je pošao na križ, procijenio da naš život vrijedi više od njegova te je dao svoj život za nas. To je temeljna lekcija kršćanske vjere: moj je život Isusu bio vredniji od vlastitoga! Zato se i ja, jer znam svoju veličinu, mogu poniziti.

Zaključak

Stoga, kada se nađem u situaciji u kojoj me se nepravedno ponižava, sjetit ću se da nitko osim Boga ne može definirati moju vrijednost. Potom ću zahvaliti Bogu što mi daje priliku da budem ponižen poput Isusa, kako bih o njegovu povratku bio uzvišen.

Da bismo u tome uspjeli, pokušajmo si ovoga tjedna svaki dan ujutro, u podne i navečer ponoviti riječi Svetog pisma: „Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.” (Sir 3,18).