Druga nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 49, 3.5–6; Ps 40, 2.4ab.7–10; 1Kor 1, 1–3; Iv 1, 29–34

Uvod

Na svakoj svetoj misi slušamo riječi: „Evo jaganjca Božjeg!” Te ćemo riječi danas u Evanđelju čuti iz usta Ivana Krstitelja. One sažimaju obećanja Staroga zavjeta i predočuju nacrt kršćanskog života.

Što je to „Božje janje”?

Budući da je Stari zavjet sadržavao dosta neispunjenih Božjih obećanja, ostavljao je puno otvorenih pitanja. Kada je Abraham vodio svoga sina da ga žrtvuje, Izak ga je upitao: „Gdje je janje za žrtvu paljenicu?” (Post 22,7), a otac je odgovorio: „Bog će već providjeti janje” (r. 8). Nekoliko redaka poslije vidimo da je Bog providio ovna za žrtvu, ali ne i janje (usp. r. 18). Stoga je iza ove epizode ostalo otvoreno pitanje: Gdje je to Božje janje za žrtvu? Ivan Krstitelj, vidjevši Isusa, odgovara: „Evo Jaganjca Božjega…!” (Iv 1,29).

Naravno, ovo nije jedina značajna poveznica između Isusa i žrtvenog janjeta u Starome zavjetu. Puno je poznatije ono pashalno janje čija je krv zaštitila Izraelce od smrti (usp. Izl 12,27). Izravnu potvrdu te poveznice imamo na samom kraju Isusova javnog djelovanja kada Pilat izvodi Isusa pred puk, predstavljajući ga riječima sličnima onim Ivana Krstitelja: „Evo kralja vašega!” (Iv 19,14), i to točno, kako je naglašeno, u vrijeme priprave „za Pashu, oko šeste ure” (Iv 19,14), dok je u Hramu započinjao obred klanja pashalnih janjaca. Evanđelist još posebno navodi da Isusu nijedna kost nije bila slomljena, jer to je bio dio propisa za pravilnu pripremu pashalnog janjeta (usp. Iv 19,36; Izl 12,46).

Osim godišnje pashalne žrtve u Hramu se također svaki dan, ujutro i navečer, vršila žrtva paljenica tako što se prinosilo janje s kruhom i vinom, za oproštenje grijeha čitavog naroda.

Možda najbolje tumačenje izraza Božje janje koje odnosi grijeh svijeta daje prorok Izaija najavljujući dolazak Sluge Gospodnjeg (usp. Iz 52,13 – 53,12) koji će biti odbačen, mučen i proboden zbog naših grijeha. „K’o jagnje na klanje” (Iz 53,7) odvest će ga i ubiti te pokopati kao zločinca „da grijehe mnogih ponese na sebi” (Iz 53,12).

Gledanje Isusa

Iz rečenog je jasno da Isus, Božji jaganjac, svojom mukom, smrću i uskrsnućem ispunja sve ono što je prethodno bilo najavljeno u spjevu o Sluzi Gospodnjem te slikama pashalnog janjeta i vezanog Izaka. Dodatno, posebno je zanimljiv jedan detalj: u izvorniku na grčkom jeziku piše: „Gledaj Jaganjca Božjeg!” (grč. glagol ide imperativ je nepravilnoga glagola horao, koji znači ‘gledati’ ili ‘vidjeti’). U grčkom jeziku, kada se htjelo nešto pokazati, reklo bi se: „Gledaj!” ili “Gle!” Budući da se u latinskom jeziku to ne može izreći na isti način, grčka je riječ ide na latinskom postala ecce, zbog čega u hrvatskom prijevodu imamo evo. Nažalost, tako smo izgubili nešto zaista važno, jer cijelo je Ivanovo evanđelje prožeto pozivom na gledanje koje vodi do vjere.

Kulminacija toga gledanja svakako su Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Evanđelist, nakon što je svjedočio raspeću, zaključuje: „Onaj koji je vidio svjedoči… da i vi vjerujete” (Iv 19,35) da je Isus „Sin Božji” (Iv 1,34). Potom to i potvrđuje navodeći riječi proroka Zaharije: „Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19,37; Zah 12,10).

Valja imati na umu da u grčkom jeziku postoji više izraza za gledanje. Današnji evanđeoski ulomak započinje riječima „Ivan ugleda Isusa” (Iv 1,29), no tu je upotrebljena riječ blepo, koja označava puko vizualno zamjećivanje nečega, bez ikakvih zaključaka. Riječ theoreo, od koje potječe riječ teorija, označava promatranje koje vodi do intelektualnog zaključka. Petar, ušavši u prazan grob, „opazi [grč. theoreo] povoje gdje leže” (Iv 20,5) – dakle, vidio je nešto i intelektom došao do zaključka da Isus nije tamo. Takvo gledanje također može dovesti do vjere (usp. Iv 2,23). Slično je i u hrvatskom jeziku kada kažemo: „Vidim što želiš reći.”¹

Nama je najzanimljivija riječ horao, koja označava dublju razinu gledanja, ne samo tjelesnim osjetilima nego i duhom. Theoreo dovodi do intelektualnog zaključka, a horao do motrenja i spoznaje unutarnjim osjetilima. Za razliku od Petra, ušavši u prazan grob, Ivan „i vidje [grč. horao] i povjerova” (Iv 20,8).

Ivan Krstitelj upravo na to poziva: njegovo „Gle!” nije puko pokazivanje, već poziv da ne gledamo samo očima nego da duhom proniknemo onkraj vidljive stvarnosti i povjerujemo. Cijelim Ivanovim evanđeljem proteže se motiv povezanosti ovakvoga gledanja i vjere (usp. Iv 9,35–38; 12,44–45; 20,29). Čak i Isusov poziv učenicima nije toliko „idi za mnom” koliko „dođi i vidi” (usp. Iv 1,35–51). Zato je simbol Ivanova evanđelja orao – životinja koja vidi ono što drugi ne vide.

Zaključak

Ivanov poziv „Gle Jaganjca Božjega!” čujemo na svakoj svetoj misi. Kao što je Ivan pozivao svoje učenike da, gledajući duhom, u naizgled običnom čovjeku prepoznaju Božjeg Sina, tako smo i mi pozvani da, gledajući naizgled običan kruh, u njemu prepoznamo istog onog koji je stajao pred Ivanom, koji je kao žrtvenog jaganjca dragovoljno prinio sebe da odnese naše grijehe; da u njemu prepoznamo svojega spasitelja i otkupitelja, te s Ivanom posvjedočimo da on zaista jest „Sin Božji” (Iv 1,34).

_____________________________