Prva korizmena nedjelja – C
Čitanja: Pnz 26,4–10; Ps 91,1–2.10–15; Rim 10,8–13; Lk 4,1–13

Uvod

Isus se nalazi u pustinji… sam, gladan, na rubu snaga. Čekaju ga tri kušnje – tri zamke s kojima se i mi svaki dan susrećemo.

Isus – novi Adam

Isus nakon krštenja odlazi u pustinju na četrdeset dana, a Crkva pred nas svake godine stavlja korizmu kako bismo i mi, poput njega, ušli u pustinju te iz nje izišli snažniji. Neposredno prije te kušnje Isus je kršten na Jordanu. Isusovo je krštenje bilo njegov simboličan silazak među grešnike, njegovo potpuno poistovjećivanje s nama, grešnim ljudima.

Svi su ljudi nakon Adama padali u grijeh, nije se našao nijedan koji se mogao potpuno oduprijeti đavlu. Zato je Isus, ako je htio biti pravi čovjek, morao dopustiti da ga Sotona iskuša. Isus ovdje ne nastupa kao Božji Sin, nego prvenstveno kao čovjek – sin Adamov. Neposredno prije današnjeg odlomka evanđelist Luka donosi Isusovo rodoslovlje, gdje nam završna rečenica govori da je Isus Adamov sin (usp. Lk 3,38). Zato mu đavao stalno ponavlja: „Ako si Sin Božji…” mameći ga na taj način da upotrijebi svoje božanske moći kako bi ga pobijedio. No Isus se ne da, želi pobijediti đavla kao čovjek. Prvi je Adam podlegao kušnji i podvrgao nas ropstvu grijeha, ali Isus, koji je novi Adam, pobjeđuje đavla kao čovjek – ne čudima, nego vjerom i poslušnošću – a nas poziva da ga na tom putu nasljedujemo.

Tri temeljne kušnje

Tri kušnje kroz koje prolazi Isus temeljne su kušnje naših života, kušnje koje nas udaljuju od Boga i našega poslanja. To su iste tri kušnje kroz koje su prošli prvi ljudi, kako je opisano u jednoj rečenici Knjige Postanka: „Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” (Post 3,6). Krenimo redom analizirati ove napasti:

Prva se kušnja – „stablo dobro za jelo” – tiče tjelesne požude. Đavao od izgladnjelog Isusa traži da pretvori kamen u kruh i prekine post. Nije hrana loša kao takva; dapače, vrlo je dobra. Uostalom, nakon što je đavao otišao, anđeli su Isusu donijeli hranu i on je jeo (usp. Mt 4,11). No Isus je naumio četrdeset dana postiti, a đavao to želi prekinuti i natjerati ga da prekrši svoju odluku: želi mu oduzeti slobodu da izvrši ono što je naumio. Tjelesna požuda nije samo požuda za hranom, nego se odnosi i na piće, seksualnost, želju za ugodom, lijenost i slično. Kada popustimo i pogledamo još jednu epizodu serije umjesto da odemo na počinak, ili kada izbjegavamo neki težak razgovor s bližnjima, zapravo se prepuštamo požudi tijela. Tako nastaju strašne ovisnosti koje mogu potpuno paralizirati naš duhovni život i oduzeti nam slobodu, čak do te mjere da postanemo nesposobni ustrajati i u najsitnijim odlukama.

Druga je kušnja sve ono što nam mami oči – zemaljsko bogatstvo. To me uvijek podsjeti na stereotipne scene iz filmova u kojima gusari pronađu špilju sa skrivenim blagom pa toliko razrogače oči da samo što im ne ispadnu. Tako i mi, kada vidimo skupocjen auto na ulici ili tražen komad odjeće, u trenu zaboravimo na sve drugo. Đavao želi zarobiti Isusa potičući ga na pokvarenu čežnju za dobrima materijalnoga kraljevstva, no Isus je došao navijestiti jedno drugo kraljevstvo: ono koje nije vidljivo sebičnim okom, nego čistim srcem. Teško će bogataš u kraljevstvo nebesko, jer bogatstvo zasljepljuje za prave vrijednosti.

Posljednja se kušnja – „za mudrost poželjno” – tiče oholosti. Prvi su ljudi htjeli biti poput Boga i zato su odbacili njegove zapovijedi. Sotona pokušava nagovoriti Isusa da učini isto: da odbaci Očev plan spasenja, da smisli neki bolji i pametniji, neki u kojem neće morati trpjeti i biti osramoćen, neki u kojem će on imati glavnu riječ. Svaki put kad se ljutimo, mi također podliježemo ovoj kušnji: nije po mome, nemam kontrolu, pa se sada pjenim kako bih je silom nametnuo. Na sličan način i đavao kuša Isusa: traži od njega da usred glavnoga grada napravi spektakl, da siđe s neba i pokaže se ljudima kao božanski, moćan vladar koji će ih osloboditi ako mu se pokore, a ne kao trpeća ljubav koja je došla dati svoj život, razdati sebe u služenju ljudima. Odbijajući to, Isus nas uči da se zlo pobjeđuje poslušnošću nebeskom Ocu i strpljivim podnošenjem nepravde. On bira križ, a ne krunu.

„Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega.” Možemo nabrojiti tisuću različitih kušnji kroz koje prolazimo u životu, ali sve se nekako mogu svesti na ove tri. Rekli smo na početku da je korizmeni hod pokušaj kopiranja Isusova boravka u pustinji. Tri stvari koje Crkva svim vjernicima u korizmi stavlja na srce oruđe su kojim možemo pobijedili sve tri kušnje: post i odricanje donose pobjedu nad požudom, djela milosrđa štite od gramzljivosti, a molitva je lijek za oholost.

Zaključak

U svojoj borbi s kušnjama i Sotonom ne smijemo zaboraviti dvije važne stvari koje su blisko povezane. Prvo, Isus nije otišao u pustinju sam, nego „pun Duha Svetoga” (Lk 4,1). U konačnici, ne borimo se mi, nego Duh Božji u nama. „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.” (Gal 2,20). Zato je molitva važna za poniznost: u njoj Bogu prepuštamo kontrolu nad svojim životom i zadajemo težak udarac oholosti, koja nam govori da sve moramo napraviti sami.

Drugo, u sukobu s đavlom Isus se ne upušta u raspravu, nego citira Sveto pismo – najjače oružje u našim borbama. O tome će se poslije Pavao predivno izraziti: „Uzmite (…) mač Duha, to jest Riječ Božju.” (Ef 6,17). Duh Božji prebiva u Svetom pismu. Nije toliko važno znati napamet citirati tekst Pisma koliko puniti se Duhom Svetim dok molimo nad Božjom riječi. Osobno, kad god sam pauzirao molitvu zbog nekakvih obaveza, to nikada nije dobro završilo, a kad sam pauzirao sve drugo radi molitve i susreta s Isusom, uvijek je sve dobro završilo. Moramo znati postaviti prioritete, inače ćemo stalno upadati u đavlove zamke. Ako je Isus nakon četrdeset dana bez hrane odbio kruh, onda i ja mogu na pola sata odgoditi svoje obaveze i brige radi onoga što daje pravi, vječni život.