Uzašašće Gospodinovo – C
Čitanja: Dj 1,1–11; Ps 47,2–3.6–9; Ef 1, 17-23 ili Heb 9, 24-28; 10, 19-23; Lk 24,46–53

Uvod

Isusovo uskrsnuće nije holivudski rasplet u kojem glavni junak neočekivano pobijedi. Ono je nešto daleko veće. Učenici su bili šokirani i zbunjeni kada su vidjeli Uskrsloga i trebalo im je još četrdeset dana Isusova poučavanja da shvate što se tu zaista dogodilo.

Tijelo i duša jedna su cjelina

Bojim se da mnogi kršćani i danas žive zbunjeni, poput apostola nakon Uskrsa, ne shvaćajući puno značenje Isusova uskrsnuća. Isus nije uskrsnuo samo duhovno nego i tjelesno, te je tjelesno uzašao na nebesa. To nam govori da ćemo i mi jednoga dana, sa svojim tijelima, stajati u Božjem prebivalištu. Naše tijelo nije puka ljuštura ili alat duše, nego je neodjeljiv dio onoga što jesmo.

Ova je poruka u helenističkom svijetu bila revolucionarna, a jednako je važna i u današnjem sekularnom društvu, koje tijelo smatra nečim sporednim: tvrdi da pravo „ja” pripada području naše volje, misli, razuma i emocija, dok na tijelo gleda kao na nešto što posjedujemo ili nešto što ograničava našu slobodu.

Vjerujem da smo svi na zagrebačkom krematoriju zamijetili uklesane riječi Tina Ujevića: „Za let si, dušo, stvorena.” Koliko god romantično zvučale, ako ih shvatimo doslovno, te su riječi vrlo problematične. Isusovo uzašašće pokazuje da k Bogu ne ide samo naša duša: k njemu idemo cjeloviti – tijelom i dušom. Nismo stvoreni zato da nam samo duša „leti”, nego smo, kao cjelina, stvoreni za nešto više: za slobodu i radost koje se nalaze jedino u visinama gdje Bog prebiva. Poput Krista, tjelesno ćemo uskrsnuti o njegovu povratku (1 Kor 15,20–22), a u zemaljskoj smrti nećemo odbaciti svoje tijelo, nego će ono, preobraženo, biti s nama u vječnosti (Fil 3,21). Kako će to točno biti, ostaje nam skriveno.

Briga za tijelo naša je dužnost

Ova istina vjere nije apstraktna teorija – ona mijenja naš svakodnevni život. Suvremeni svijet često zagovara ideju da sa svojim tijelom možemo raditi što želimo jer to, navodno, ne utječe na dušu. Zato mnogi ljudi olako pristaju na svakakva ponašanja i načine života, misleći da su „dobri” dokle god imaju dobre namjere. Tako s jedne strane imamo razvrat na području prehrane i seksualnosti, a s druge potpunu nebrigu za tijelo. I kršćani nerijetko podlegnu i prihvate ovakve stavove ne shvaćajući koliko su oni suprotni evanđelju.

Razni su duhovni učitelji isticali da je briga za tijelo dio brige za dušu i rasta u svetosti. Post, fizički rad, rekreacija i redovita šetnja nisu sredstva za mučenje i discipliniranje, nego oblik brige za tijelo. Kolike su duše propale jer su zanemarile ovo pravilo! I po sebi vidim koliko je molitva lakša, odnos s Bogom bolji a misli vedrije kada svaki dan izdvojim vrijeme za šetnju ili jedem kvalitetnu hranu u umjerenim količinama. No, kad obaveze stisnu pa sve to zanemarim, osjetim kako se i moj duhovni život ruši.

Lako je upasti u napast „duhovnjaštva”: tada se brinemo za molitvu i intelektualni rad, a tijelo svojevoljno puštamo da propada. Postoje situacije u kojima nam može više koristiti duga šetnja nego dodatno klečanje pred raspelom. Iako jedno ne isključuje drugo, često olako zanemarujemo brigu za tijelo pod izlikom brige za dušu.

Toliko sam se puta nakon napornog cjelodnevnog planinarenja probudio kao nov čovjek te primijetio da su mi tada i molitva i odnosi s ljudima i Bogom na jednoj višoj razini. To nije samo oslobađanje od stresa – to je život u skladu s Božjim naumom. Kad zanemarimo tijelo, propada i duh. Propadamo mi.

Zanimljivo je kako sekularni svijet svako malo „otkrije” nešto što je kršćanstvo oduvijek znalo. Jedan je takav primjer post. Brojna istraživanja iz dana u dan potvrđuju njegove dobrobiti. Post nikada nije bio sredstvo za kažnjavanje tijela, nego oblik brige za tijelo i samim time izraz ljubavi prema Bogu. Naše je tijelo hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,19). Brinući se za njega, brinemo se za Božju kuću.

Ovaj se princip najbolje očituje u euharistiji. Ona nije samo simbolički izraz naše duhovne privrženosti Bogu ili znak njegove blizine, nego pravo tijelo uskrsloga Krista koje hrani naše tijelo i dušu.

Zaključak

Probajmo u svoj ispit savjesti i duhovne planove uvrstiti i brigu za tijelo: Idem li redovito u šetnju? Pazim li na prehranu? Postim li? Imam li višak kilograma? Zahvaljujem li Bogu za svoje tijelo – za njegovu snagu, ali i slabosti po kojima se Bog proslavlja?

Ritam života i nakupljene bolesti mogu nas ograničavati, ali počnimo s malim koracima: umjesto gledanja televizije, mogu prošetati; umjesto gunđanja zbog boli u kostima, mogu zahvaliti na tome što ih još imam. Ovakvi mali koraci mogu dovesti do velikih napredaka u svetosti.