Što znače štovanje i posveta Srcu Isusovu?

Članak je izvorno objavljen na portalu Bitno.net.

Uvod

Papa Franjo je u listopadu prošle godine objavio Dilexit nos – svoju posljednju, izuzetno vrijednu encikliku o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista, koja bi, bojim se, zbog njegove smrti mogla ostati nepravedno zapostavljena. U pastirskom pismu[1] napisanom svega mjesec dana nakon izlaska Dilexit nos, hrvatski biskupi između ostalog pozivaju da se 27. lipnja ove jubilejske 2025. godine, na istoimenu svetkovinu, izvrši posveta hrvatskog naroda i domovine Presvetom Srcu Isusovu. Doista, pobožnost Srcu Isusovu vrlo je raširena u našem narodu, no čini mi se da, koliko god mnogima bila draga, izostaje shvaćanje što ona zapravo znači i što sve podrazumijeva.

Srce daje jedinstvo i jedinstvenost

U ovoj pobožnosti srce nije neodređen simbol ljubavi, nego ima vrlo konkretno značenje. Simbolički gledano, srce se nalazi između glave, gdje stoluje intelekt, i želuca, koji predstavlja biološke čežnje. Ono je mjesto „gdje se sve spaja u svakom čovjeku” (Franjo, Dilexit nos, br. 9; dalje: DN). Srce povezuje u skladnu cjelinu sve ono što mi jesmo: duh i tijelo; intelekt i biološke potrebe; snove i želje u sukobu sa stvarnošću. „Moglo bi se reći da sam ja, u konačnici, svoje srce, jer je moje srce ono što me definira i po čemu se razlikujem od drugih” (DN 14).

Suvremena tehnološka postignuća pokazuju da je našu inteligenciju i kreativnost uvelike moguće umjetno proizvesti, a psihologija uči da naša osobnost i nije toliko jedinstvena, nego ju je moguće kategorizirati i predvidjeti. Ipak, zahvaljujući srcu, koje ujedinjuje sve u njemu, čovjek ima svoj jedinstveni identitet. Srce mu daje jedinstvo i jedinstvenost – u srcu se nalazi njegovo ja. Tek kada čovjek spozna svoje ja, otvara se mogućnosti da susretne onoga tko je ti, a to je preduvjet za stvaranje istinskog zajedništva s drugim ljudima, ali i s Bogom.

Posljedice gubitka srca

No, kako se čini, suvremeni je čovjek izgubio srce, što nosi katastrofalne posljedice kao što su „rašireni obrasci ponašanja koji pretjeranu važnost pridaju racionalno-tehnološkom području ili, suprotno, području instinkata” (DN 9). Hedonizam i scijentizam – robovanje nagonima i robovanje obijesti – imaju isti uzrok, ali i rješenje: „Sva naša djela moramo podvrći »političkoj vladavini« srca, kako bi agresija i kompulzivne (opsesivne) želje našle svoj smiraj u većem dobru koje im srce nudi i u snazi koju ima protiv svakog zla. Inteligencija i volja mu se također trebaju staviti u službu, osjećajući i kušajući istine umjesto da žele ovladati njima, kao što to često čine neke znanosti.” (DN 13).

Bez srca, raspadaju se ljudske zajednice jer se ljudi više ne znaju susresti. Čovjek bez srca nesposoban je i za susret s Bogom, zbog čega ostaje sam, bez cilja i smisla u životu.

Bez srca nema ljubavi – istinskog darivanja; nema žrtve, nema opraštanja, nema mogućnosti iskupljenja za vlastite grijehe. „Tamo gdje filozof stane svojom mišlju, vjerničko srce voli, klanja se, moli za oprost i nudi se da služi” (DN 25). Ove autentično ljudske radnje nemaju svoj izvor ni u intelektu ni u nagonima, već u srcu. Bez srca će i one iščeznuti, a samim time i čovjek.

Nadalje, srce nema samo svaki pojedinac nego i društvo kao cjelina. Srce je društva ono što ga povezuje, ono što mu daje smisao i identitet. U konačnici, „Krist je srce svijeta”.[2] Bez Krista, društvo se cijepa i zatvara u služenje novcu, moći, nagonima i drugim idolima.

Odgovor na ovu krizu gubitka srca u pojedincima i zajednicama nalazimo u pobožnosti i posveti Srcu Isusovu.

Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu

Isusovo je srce „povlašteni znak najintimnijeg središta utjelovljenog Sina i njegove ljubavi, ujedno božanske i ljudske” (DN 48). Pobožnost Srcu Isusovu smjera susretu dvaju srdaca – vjerničkog i Isusovog; smjera intimnom susretu čovjeka i „onoga koga ljubi duša moja” (Pj 3,1). Čovjek, razjedinjen u sebi, tražeći Isusovo Srce pronalazi i svoje srce, svoje središte i identitet, te obnavlja narušeno jedinstvo.

Pobožnost Srcu Isusovu prisutna je već u Bibliji „u liku probodenog Gospodinova boka” (DN 78). Iz tog je boka izašla i nama postala dostupna Isusova nutrina – ona ljubav koja nam se otkriva na križu i koja nam se daje u sakramentima krštenja i euharistije. Njih predstavljaju voda i krv koje su potekle iz srca raspetoga Krista.

U Isusovu probodenom boku ostvaruju se proroštva o izvoru vode koji će oprati narod od njegovih grijeha (usp. Zah 12,10; 13,1). U skladu s time, tijekom antike u ovoj se pobožnosti naglasak stavljao na vodu krštenja, koja nas čisti od grijeha i opačina, ali i napaja: „O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu…” (Iz 55,1). Voda koja je potekla iz Kristova boka napaja žedna srca vjernika kao što je voda iz stijene u pustinji napajala Izraelce (usp. 1 Kor 10,4).

Na prijelazu u drugo tisućljeće počinje se sve više govoriti o Isusovu probodenom srcu koje ljubavlju gori za nas. Dakle, sliku vode iz boka zamjenjuje slika gorućega srca. Najveći zamah širenju ovakve pobožnosti daju viđenja sv. Margarete Marije Alacoque. Njezina su viđenja ujedno odgovor neba na krizu jansenizma, čiji su pobornici „svisoka gledali na sve ljudsko, čuvstveno i tjelesno” (DN 86). Sa sv. Margaretom nastaje suvremena inačica pobožnosti Srcu Isusovu te započinje njezino snažno širenje po cijeloj Crkvi: otad su je promicali brojni sveci i pape.

Krivovjerje jansenizma davno je zamrlo, no danas „imamo posla sa snažnim napredovanjem sekularizacije koja želi stvoriti svijet slobodan od Boga” (DN 87). Poput raznih dualističkih pokreta iz prošlosti, sekularizacija, shvaćena na ovaj način, želi odvojiti duh od tijela, stvoriti neovisne, odijeljene prostore svjetovnog i vjerskog. Ali nije li to isto kao čovjeku iščupati srce – uzeti mu ono što ga povezuje – i rasjeći ga na više dijelova? Jedino mrtav čovjek može biti podijeljen.

Upravo je ta isključivost i razdvajanje „osobnog“ od „službenog“ ono što je stvorilo ljudska čudovišta koja su u logorima nemilosrdno mučila i ubijala nevine pa nakon „posla” odlazila kući i savršeno igrala ulogu brižnih očeva i supruga. Ljubav i milosrđe nisu samo za privatni život, a kreposti vjere čovjek živi gdje god bio. Ne može se od nekoga zahtijevati da na radnom mjestu ne bude vjernik, da ugasi svoju savjest jer to traži njegov poslodavac. Ne smije biti da su blagost i milosrdnost rezervirane samo za svetu misu, dočim se na kućnom pragu vjernik odmah pretvara u njihovu suprotnost.

U pobožnosti Srcu Isusovu kršćanin nalazi svoje srce, „razbijena posuda” (Ps 31,12) ponovno postaje cijela. Svoj intelekt i nagone usmjerava prema višem cilju te nalazi Onoga za koga je njegovo srce stvoreno, Onoga za kojim čezne.

Posveta Srcu Isusovu

Rekli smo da je prvotno naglašavanje simbola vode zamijenilo naglašavanje simbola vatre, čime je više istaknuta ljubav koja daje snagu i pokreće, ljubav koja se širi: iz osobnog duhovnog iskustva rađa se misionarsko zalaganje i želja za preobrazbom društva. Ako drugima želimo dobro, onda ih želimo dovesti do susreta s Presvetim Srcem, jer to je najveće dobro koje nekome možemo učiniti.

Uz ovu se pobožnost veže i čin posvete Srcu Isusovu. To može biti posveta pojedinca ili neke zajednice: obitelji, naroda ili čitavog ljudskog roda. Učiniti posvetu znači predati se Bogu. Iako je sve već Božje, pa i mi sami, posvetom „otvoreno i rado priznajemo i podlažemo se njegovoj vlasti” (Lav XIII., Annum sacrum, dalje: AS) te mu dragovoljno dajemo ono što, u konačnici, i nije naše. Na taj se način „predati… i obvezati Isusu Kristu” (AS), naš je odgovor na njegovu beskrajnu ljubav. Posveta je za vjerničko srce prilika da se ono zapali vatrom božanske ljubavi.

Posvećujući neku zajednicu, ispovijedamo i predajemo Kristovoj vlasti tu zajednicu. Time se proglašava da je svaka umjetna podjela na svjetovno i vjersko ništavna jer je Krist vladar cijeloga svijeta, svih društvenih područja i svih ljudi, bili oni kršćani ili ne. Stoga posveta naroda ne obuhvaća samo vjernike nego i druge. Na to nas potiče božanska ljubav koja je u nama zapaljena, koja sve ljude želi dovesti k sebi.

Posvetom hrvatskog naroda i domovine Presvetom Srcu Isusovu obvezujemo se ispuniti poziv koji nam je u svom nastupnom govoru uputio papa Ivan Pavao II.: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Neka se njegovoj spasonosnoj snazi otvore državne granice, ekonomski i politički sustavi, široka polja kulture, uljudbe i razvoja. Ne bojte se! Krist zna ‘što je u čovjeku’. Samo on to zna!”[3] Sveti nas je papa pozvao, a i dalje nas poziva, da se ne bojimo pustiti Krista u sva društvena područja. „Krist je srce svijeta.”[4] Bez svoga srca, svijet će propasti.

Posveta naroda i domovine Presvetom Srcu Isusovu započet će u petak 27. lipnja ove godine u 19 sati u svim crkvama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sudjelujući u njoj, predajemo Kristovoj vlasti ljude, društvena uređenja i strukture. Zasigurno primjećujemo koliko ima patnji i nepravda, pohlepa i nemilosrđa, osveta i sebičnosti kojima je naša zemlja ranjena. Predajući je Kristovoj vlasti, molimo ga za milost da se u čitavoj našoj domovini ostvare psalmistove riječi:

„Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti.
Vjernost će nicat’ iz zemlje, Pravda će gledat’ s nebesa.” (Ps 85,11s)