Treća nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 8, 23b–9, 3; Ps 27, 1.4.13–14; 1Kor 1, 10–13.17; Mt 4, 12–23

Uvod

U današnjem evanđelju isprepliće se mnoštvo biblijskih slika. Jedna od njih lako je uočljiva, a to je prikaz kršćanskog života kao izlaska iz tame na svjetlo.

Galileja poganska

Već smo spominjali da sjeverni dio Izraela simbolički predstavlja početak kraja izraelskog kraljevstva i slobode. Zbog ponašanja asirskih osvajača taj dio zemlje postaje zemlja tmine, jarma i šibe (usp. Iz 9,1.3). Čak 700 godina nakon osvajanja Galileja još uvijek ostaje simbol raspršenog i zlostavljanog naroda. No prorok Izaija najavio je da će „u vrijeme posljednje” (Iz 8,24) Bog proslaviti tu zemlju, a tamošnji će narod ugledati svjetlost: Bog će slomiti agresora rođenjem djeteta koje će svojom vlašću uspostaviti mir (usp. Iz 9,5s). Ovo spasenje neće doći iz kraljevskog Jeruzalema, nego iz poganske Galileje; ne sa sunčanog neba, nego iz tmine; odande odakle ga ne očekujemo, odakle bismo najradije pobjegli.

Kršćanski život sadrži puno stvarnosti koje možemo opisati slikama svjetla i tmine. Krštenje, primjerice, shvaćamo kao novo rođenje i izlazak na Božje svjetlo. Tu sliku u današnjem odlomku vidimo u sceni ribara koji izvlače ribe iz morskih dubina u lađu spasenja – Crkvu. Nadalje, Isus propovijeda obraćenje (usp. Mt 4,17), koje također shvaćamo kao izlazak iz tmine grijeha na svjetlo Božje prisutnosti. Na kraju, čak i u opisu bolesnika koje Isus ozdravlja – opsjednuti, mjesečari, uzeti (usp. Mt 4,14) – prepoznajemo one koji sjede u tmini (usp. Mt 4,16).

Kršćanski život sadrži i tminu

Ovi nas naglasci mogu navesti da kršćanstvo shvatimo isključivo kao jednosmjeran proces spasenja, nešto što nas oslobađa patnje i vodi do spokoja. No takvu viziju kršćanskog života remeti jedna rečenica iz današnjeg evanđelja: „Hajdete za mnom…!” (Mt 4,19). Ovaj se izraz spominje i u šesnaestom poglavlju Matejeva evanđelja kada, nakon što je učenicima prvi put najavio svoju muku i uskrsnuće, Isus dodaje: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mt 16,24). Znamo da apostoli tu opasku nisu dobro primili.

Svi evanđelisti, osim Ivana, Isusovo javno djelovanje prikazuju kao uspinjanje prema Jeruzalemu. Učenici su mislili da će to uspinjanje završiti uspostavom kraljevstva na brdu Sionu, ali ono se pretvorilo u razapinjanje na Golgoti. Mnogi kršćani vape: „Bože moj, zašto[?]” (Mt 27,46) kada se nakon obraćenja ponovno nađu u tmini, boli, razočaranju i neuspjehu premda su sve radili dobro, od molitve i služenja drugima do odricanja i izbjegavanja grijeha. Vjerojatno je taj vapaj bio i na usnama učenika dok su gledali raspetoga Krista, jer nisu shvaćali da Isusov poziv na nasljedovanje vodi i u tminu grobne jame.

Jednostrana svjedočanstva

Možda našem pogrešnom shvaćanju kršćanskog života doprinose i brojna svjedočanstva, danas toliko raširena, koja imaju sljedeću strukturu: živio sam u grijehu, zatim sam se obratio, Bog je uklonio moje probleme i sada je sve odlično. Naprotiv, to nije kršćanstvo! Bog će otrti „svaku suzu s očiju” (Otk 21, 4) tek o svojem drugom dolasku. Isusov poziv na nasljedovanje vodi nas tome cilju, no prije moramo proći i kroz tminu.

Isus nas, istina, izvlači iz tmine smrti, krijepi nas i liječi naše rane, ali nas potom šalje natrag u tminu kako bismo njegovo svjetlo, njegovu ljubav donijeli drugima, onima koji su još uvijek u sjeni smrti. Nismo spašeni i ozdravljeni zato da bi nam u životu bilo lijepo, nego zato da nas se osposobi za služenje. Isus ne kaže: „Hajdete za mnom, bit će vam lijepo”, nego „učinit ću vas ribarima ljudi” (Mt 4,19). To su plodovi kršćanskog života – ne bezbrižnost i odsustvo patnje, nego služenje.

Zaboravljamo da u životu istodobno moraju biti prisutne i tmina i svjetlost, predokusi i raja i pakla. Mnogi griješe kada iz patnje instinktivno žele pobjeći. Često su baš patnja i tmina okolnosti u kojima se s Bogom možemo najbolje susresti. To ne znači da ne smijemo moliti Boga da otkloni našu nevolju, no trebamo znati: na zemlji moramo proživjeti i svjetlo i tminu, jer to je put kojim je Isus prošao. Umjesto da tražimo način za bijeg iz te tmine, radije u njoj počnimo tražiti Božju prisutnost i priliku za daljnje obraćenje – proces koji nikada ne biva posve dovršen.

Zaključak

Ne želim relativizirati ili obezvređivati težinu nevolja koje more mnoge ljude, ali moramo prestati od kršćanstva stvarati zbirku lijepih želja. Današnji ulomak počinje riječima: „Kad je Isus čuo da je Ivan predan…” (Mt 4,12). Znamo da se to odnosi na Ivanovo uhićenje i bacanje u tamnicu u kojoj će poslije biti pogubljen. Važno je uočiti da je glagol predan u pasivnom obliku: riječ je o tzv. teološkom pasivu – gramatičkoj konstrukciji kojom se ističe da je u konačnici Bog glavni akter ljudske povijesti te da on svime upravlja. On je taj koji Ivana šalje u tamnicu, a Isusa na križ – sve „radi nas i radi našega spasenja”. Koliko god taj prizor bio ružan, upravo je Kristova tmina postala izvor svjetla za svakoga od nas, za cijelo čovječanstvo. Možda se nešto slično može dogoditi i s mojom tminom ako ću u njoj, poput Krista, biti postojan do kraja?

Današnji nas psalam potiče: „U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje…!” (Ps 27,14). Ako me Bog predao tmini, to onda znači da ima povjerenje u mene da iz nje mogu izaći, ali ujedno i to da me trenutno tamo treba da budem svjetlo drugima. Nemojmo se bojati i nemojmo odustati: spasenje je blizu „jer približilo se kraljevstvo nebesko” (Mt 4,17).