Petnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 55, 10–11; Ps 65, 10–14; Rim 8, 18–23; Mt 13, 1–23

* Ova propovijed održana je 12. srpnja na mladoj misi Antonija Kljajića u Đurđenovcu. Prvi je dio identičan redovitoj, već objavljenoj propovijedi, a drugi je dio napisan za tu prigodu.

Nije dovoljno čuti

U Evanđelju imamo dva aktera: sijača i tlo. Krenimo od zemlje. Četiri vrste tla četiri su vrste prijemčivosti za Božju riječ. Dok prve tri vrste rezultiraju neuspjehom, posljednje tlo, koje je nazvano dobrom zemljom (usp. Mt 13,8), jedino donosi plodove. Takvo su tlo ljudi koji Božju riječ slušaju, razumiju i donose urod (usp. Mt 13,23). Dakle, nije dovoljno samo čuti Riječ – potrebno ju je i razumjeti (grč. syniemi). Izvorna grčka riječ doslovno znači ‘staviti zajedno’ ili ‘povezati’. Stoga, ne radi se o intelektualnom shvaćanju (grč. ginosko), nego o povezivanju Riječi sa srcem, tako da ona postane dio osobe. Tko to uspije, trebao bi donijeti plod obraćenja.

No, očito je da se taj rezultat ne postiže automatski. Iako sijač sije dobro sjeme, tlo na koje sjeme pada nije uvijek dobro. O tome govori činjenica da mnogi ljudi dolaze na nedjeljnu misu, čuju Božju riječ, ali je ne slušaju. Budući da je ne razumiju, odlaze nepromijenjeni, bez ploda. U prispodobi Isus govori o nekoliko vrsta loših tala koja nisu sposobna donijeti urod, odnosno o nekoliko vrsta ljudskih srdaca koja nisu prikladna da prime Božju riječ.

Danas ćemo malo detaljnije analizirati prvu vrstu, a to je tvrdo tlo koje stoji „uz put” (Mt 13,4). Tlo uz put utabano je jer se po njemu često hoda. Ono je nepropusno i pretvrdo da bi sjeme moglo ući u njega. Možemo reći da ono predstavlja situaciju u kojoj Božja riječ pada na ljudsko srce, ali ne ulazi u njegovu nutrinu. Stoga se Zli može pojaviti i vrlo lako, poput ptice grabežljivice, bez imalo truda pokupiti sve ono dobro što je Bog posijao. Mogli bismo čak primijeniti poznatu izreku: kroz jedno uho ušlo, a kroz drugo izašlo.

Opasnost rutine

Čovjek se može dovesti u ovu situaciju na više načina. Najprije, rutinom u duhovnom životu. Kao što se put sastoji od tisuća istih koraka, tako se i vjernik može naviknuti na boravak u blizini otajstava. Nakon brojnih misa, duhovnih obnova, hodočašća i raznih molitava, čovjek obično izgubi osjećaj čuđenja i zadivljenosti koji je imao na početku, kada je oduševljeno pošao za Kristom, kada je sve djelovalo novo i uzbudljivo. Vrlo brzo počnemo kliziti kroz život, dok Božja riječ klizi mimo nas.

Dodatno, velika je zapreka promjeni i udobnost života: onaj kome je ugodno, ne želi promjenu. Toliko puta pobožno kimamo na Božju riječ i odgovaramo: „Slava tebi, Kriste”, pritom misleći: „Ovo se odnosi na druge ljude, ali ja sam dobra osoba, meni to ne treba.” No Isus učenicima napominje: „Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.” (Mt 13,17). Zaboravljamo da je ono za čime su mnogi narodi čeznuli nama dano na dlanu. Tko ima vrlo mnogo, lako može prestati cijeniti to što ima. Naš nas Bog toliko preobilno daruje da lako postanemo nezainteresirani.

Rastresenost i traume

Analizirajmo dalje: utabani putovi često su vrlo prometni. Taj promet može biti i rastresenost, koja vrlo brzo stvara površno srce. Da bismo primili Božju riječ, potrebni su tišina i vrijeme. Ne možemo cijeli dan zuriti u ekrane, imati sto obveza i razgovora, a onda očekivati da ćemo odjednom moći sve to ostaviti po strani jer je došlo vrijeme za molitvu. Također, često smo rastreseni i pod stresom jer ne znamo drugima reći „ne”. Umjesto da vodimo brigu o svojem nutarnjem rastu, brinu nas tuđa mišljenja i očekivanja, što ponekad završi tako da doslovno dopuštamo drugima da gaze po nama.

No, postoji još jedna, posve drukčija tvrdoća, a to je zazidano srce: srce koje je jednom bilo bolno ranjeno, nakon čega smo odlučili da takvo što ne želimo ponovno iskusiti, pa smo dobru zemlju „zacementirali” da više nikada ništa loše u nju ne mogne prodrijeti.

Zbog ovakvih stanja sjeme Božje riječi ne dopire do naše nutrine, nego ostaje na površini, gdje ga vrlo brzo odnesu „ptice” (Mt 13,4). Posljedica je toga da ostajemo nepromijenjeni – bez ploda.

Utabani put teško je prepoznati

Oličenje utabanog puta najčešće nisu veliki grešnici, nego uredni vjernici. Ono sjeme na putu ne otima neki dramatičan grijeh, nego svakodnevnica. Staze se ne stvaraju u trenucima kada padamo, nego u godinama urednog, mlakog, naviknutog, zadovoljnog hoda. Zato je opasnost utabanog puta suptilnija od opasnosti ostalih tala: čovjek koji je kamenito tlo zna da je posrnuo, čovjek u trnju osjeća da ga nešto guši, ali čovjek-put ne osjeća ništa. Upravo je to znak za uzbunu: bezbolnost je simptom! Uredno tlo nije isto što i dobro tlo. Uredan i pristojan život nije nužno kršćanski život.

U ispitu savjesti obično istražujemo koju smo zapovijed prekršili umjesto da se pitamo je li nas Božja riječ promijenila. Ako se ne možemo sjetiti kada nas je posljednji put Božja riječ promijenila, dotaknula, začudila, trgnula iz kolotečine, vjerojatno smo postali dobro utabana staza – uredna, čvrsta i postojana, ali neplodna.

Kako se promijeniti?

Kako utabanu stazu pretvoriti u dobru zemlju? – Oranjem! Oranje je proces u kojem plug izokreće zemlju te ono što je unutra, izlazi na površinu. Oranje je, zapravo, oblik nasilja nad mirnom i utabanom zemljom, nasilja nad našim dobro uhodanim životom. Potrebno je nešto što će prekinuti ugodu i uzdrmati naš način života: povlačenje u tišinu, post, duhovna obnova, djela milosrđa, vraćanje na izvore vjere, hodočašće, svjedočanstvo, čitanje neke knjige… Možda patnja, trpljenje nepravde ili smrt bliske osobe? Bogu nije strano poslati oluju u naš život da nas trgne iz stanja ugode i približi sebi (usp. Jona 1,4). U konačnici, i sama Božja riječ može djelovati kao plug: „oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh” (Heb 4,12).

Stvarajmo brazdu, a ne put

Sve ovo netom nabrojeno također zvuči kao neko ponavljanje koje će nas vratiti rutini i utabanim stazama. Vjera je puna ponavljanja – to sigurno nećemo izbjeći. No, o našem pristupu ovisi hoće li ta ponavljanja stvarati sve tvrđu stazu ili će postati poput pluga koji ore sve dublju brazdu. Božja je riječ sjeme, ali i plug koji od loše zemlje može napraviti dobru. Moramo se trgnuti iz rutine i prestati štititi svoju ugodu. Za to trebamo šutnju, molitvu, razmatranje i oduševljenje.

Svećenik utabana srca

Dragi Antonio, sve rečeno odnosi se na svakoga vjernika, ali posebice na svećenike. Nitko ne živi tako blizu svetih otajstva kao svećenik, nikome se nije tako lako naviknuti na blizinu svetosti kao svećeniku. Tako neprimjetno i lako, dok vršimo ono što nam je povjereno, od gorućeg srca kakvo smo svi imali na dan ređenja, nastane utabana staza. Samo najednom primijetiš da si odslužio misu a da ni ne znaš što je iz Evanđelja pročitano, da si izmolio časoslov a da te nijedan stih psalma nije zaustavio, dotaknuo. I uvijek su krive okolnosti: obaveze, ljudi, umor, zdravlje… Naravno, tu je i ona poznata laž: „Iduće ću godine drukčije.” Antonio, preduhitrit ću te i otkriti ti da smo uvijek jedini i glavni krivci mi – jer smo susret s Kristom podredili nečemu drugom, jer smo drugim stvarima dopustili da nam diktiraju ritam života i dnevni red.

Benedikt XVI. je u jednom govoru upozorio okupljene svećenike: „Odnos s Kristom, osobni razgovor s Kristom temeljni je pastoralni prioritet, to je uvjet za naš rad za druge! A molitva nije nešto marginalno: svećenikova je ‘glavna djelatnost’ moliti.”¹

Uvijek imaj na pameti, Antonio, da je Isus odabrao apostole prvenstveno zato „da budu s njime”, a tek potom „da ih šalje propovijedati” (usp. Mk 3,14). Prvo je poslanje svećenika biti s Kristom.

Svećenik je slušatelj i sijač

No, osim što si kao vjernik slušač Riječi, svojim si ređenjem postao i njezin sijač. Sveti Ivan Pavao II. rekao je: „Prezbiteri su u Crkvi i za Crkvu kao neko sakramentalno posadašnjenje Isusa Krista Glave i Pastira.”² Isus je uzašao na nebo, ali po svećenicima on na zemlji nastavlja svoj život i djelovanje.

Nedavno je, kako smo mogli pročitati u crkvenim medijima, Dikasterij za bogoštovlje odbio molbu njemačkih biskupa koji su tražili da se laicima dopusti propovijedati na svetoj misi.³ I u nas su neki prigovarali zbog takve odluke, govoreći: „Pa zašto ne? Ako imaju dara, možda bi oni to radili bolje nego mnogi svećenici, čije propovijedi znaju biti… bit ćemo pristojni pa reći ‘svakakve’.” Ta je molba odbijena prvenstveno zato što svećenikova propovijed ne proizlazi tek iz njegove pameti ili govorničkih sposobnosti, nego iz sakramenta svetoga reda: kada svećenik propovijeda, Krist Glava i Pastir propovijeda. „Tko vas sluša, mene sluša” (Lk 10,16). Ipak, i to se događa pod jednim velikim uvjetom: koliko smo Kristovi, toliko je Krist prisutan u našem djelovanju.

Razlog zašto sijemo

Htio bih sada još malo svrnuti pozornost na prispodobu, na lik sijača koji se ponaša vrlo neobično: sije sjeme na lošu zemlju. Zašto to radi kada zna da ona neće uroditi? – Jer drukčije ne zna. Bog ne zna drukčije nego darivati sebe u svojoj Riječi. Kada bi sijač sijao radi uroda, vrlo bi se brzo umorio i ne bi ni stigao do dobre zemlje. Naše propovijedanje nije tek funkcionalno, ono je dio našega poslanja: biti Kristov – biti poput Krista – biti drugi Krist.

Lijepo je o tome govorio sv. Pavao VI., koji je živio u vrijeme kada se sve više počinjala dovoditi u pitanje nužnost evangelizacije: ako Bog voli sve ljude i svima nudi mogućnost spasenja, pa čak i onima koji formalno nisu dio Crkve, ima li više smisla toliko se truditi naviještati evanđelje? Kako bi odgovorio na te prigovore, papa Pavao VI. napisao je jednu cijelu encikliku o navještaju, u kojoj kaže: „Ljudi će se moći spasiti i drugim putovima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak i ako im ne navijestimo evanđelje; no mi, možemo li se mi spasiti ako iz nemara, straha, stida… ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo naviještanje?”⁴ Sijač sije i po lošoj zemlji, upravo zato što je takav kakav jest – rasipna ljubav.

Stoga, Antonio, neka te ne obeshrabri kada se od 50 krizmanika na nedjeljnoj misi pojavi samo jedan, kada na tvoju katehezu dođe dvoje ljudi ili kada shvatiš da tvoje propovijedi, usprkos silnom trudu, ljudi uglavnom čuju, ali ne i slušaju. Odoli napasti da se zatvoriš u ravnodušnost i cinizam. Nemoj propovijedati očekujući plod, nego naviještaj evanđelje jer tvoje srce želi biti poput srca Isusova.

Za kraj ti ostavljam jednu misao Benedikta XVI. koju je izrekao na misi prigodom početka svojega pontifikata, uz savjet da je zapamtiš i u sebi ponoviš svaki put kad uzmeš Božju riječ u ruke radi razmatranja: „Nema ništa ljepše nego biti iznenađen evanđeljem, susretom s Kristom.”⁵

Antonio, tvoje svećeništvo, kao i moje ili bilo kojeg drugog svećenika – a usudio bih se nadovezati na sv. Pavla VI. te dodati: i naše spasenje – ovisi o tome koliko ćemo svakog dana biti spremni ostaviti prostora Bogu da nas uvijek iznova iznenadi evanđeljem.