Svetkovina Krista Kralja – C
Čitanja: 2Sam 5,1–3; Ps 122,1–5; Kol 1,12–20; Lk 23,35–43

Uvod

Isusovo javno djelovanje počinje s tri kušnje u pustinji, a završava na križu s istom trostrukom kušnjom. On gleda kako njegovo vjersko, političko i ljudsko poslanje doživljava potpuni neuspjeh i potop.

Isusove tri kušnje

„Spasi sebe”, ponavlja se kao refren u ovom prizoru. Ova posljednja Isusova kušnja – nagovaranje da izbjegne smrt – možda je najteža od svih prijašnjih jer je strah od smrti vjerojatno najjači instinkt koji imamo. No zapravo je riječ o laži kojom đavao želi postići da zaboravimo da je Bog ljubav. Zato nas tjera da toliko odgađamo i izbjegavamo susret s njime.

Poruge i kušnje upućene raspetom Isusu nižu se obrnutim redoslijedom od onih u pustinji. Kada želi uništiti čovjeka, đavao kreće od malih kušnji prema većima: prvo udara na osnovne ljudske potrebe, a zatim nagovara na odbacivanje ljudskih zakona te konačno i samoga Boga. Kada ne uspije pokoriti čovjeka, počne ga ponižavati. Tada se okomljuje na velika i važna životna područja: najprije ponižava naše poslanje i naše životne uspjehe, a na kraju i samu našu ljudskost.

Posljednja kušnja u pustinji bilo je nagovaranje da Isus skoči s Hrama i tako pokaže da u njemu djeluju božanske moći, da je došao s neba (usp. Lk 4,9). Pod križem pak vjerski vođe izruguju njegovo vjersko poslanje, ponižavaju ga: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” (Lk 23,35). Isus je tvrdio ne samo da ima božanske moći nego da je sâm Bog. Tolike je ozdravio i nahranio, promijenio živote tisuća ljudi, no sada su se svi oni razbježali. Ostao je slomljen, ostavljen i gol.

Druga kušnja u pustinji ticala se zemaljske moći: đavao je Isusu nudio svjetovnu vlast u zamjenu za odanost (usp. Lk 4,6). Sada mu se, dok visi na križu, rugaju vojnici, ali i Pilat – podrugljivim natpisom što ga je dao postaviti. Svi su oni predstavnici najveće svjetske sile i vlasti toga doba. Da se Isus samo jednom poklonio đavlu, sve svjetske vlasti drhtale bi pod njegovim nogama, a ovako je od njihovih udaraca i bičevanja drhtalo Kristovo tijelo.

Početnom kušnjom u pustinji đavao je htio nagnati Isusa da iskoristi svoje božanske moći i utaži tjelesnu glad: da pretvori kamen u kruh, zadovolji osnovne ljudske potrebe i spasi se (usp. Lk 4,3). Na Golgoti se razbojnik na križu, ogorčen svojom sudbinom, pridružuje porugama kako bi Isusa do kraja ponizio. Gazi posljednji trag ljudskog dostojanstva koji mu je preostao. I najveći siromah barem ima svoj život, ali Isusu ni to ne ostaje: on umire kao najgori zločinac.

Strah Božji

Ipak, jedna osoba u tom prizoru vidi nešto drukčije, a saznajemo i zašto: jer se više boji Boga nego smrti (usp. Lk 23,40). Svi ostali prisutni bojali su se prvenstveno vlastite smrti i nastojali živjeti tako da tu smrt pošto-poto izbjegnu. Drugi je razbojnik pak, ma koliko njegov život otišao ukrivo, u sebi zadržao vjeru da je Bog iznad svega. „Strah Gospodnji početak je mudrosti”, kaže Pismo (Sir 1,14). Ta mu je mudrost omogućila da vidi nešto što drugi nisu vidjeli, da usprkos varavoj vanjštini prepozna kako je Isus uistinu kralj – ali ne kralj koji spašava samoga sebe, nego druge. Čak i u trenutku svoje smrti Isus spašava: razbojniku oprašta grijehe i obećava nebo.

U tome je razlika između svih svjetovnih vladara i Krista. Dok svjetovni vladari prvo spašavaju sebe, Isus spašava sve osim sebe i tako doslovno utjelovljuje ono što je naučavao: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga” (Lk 9,14). Dok ostali kraljevi svoje neprijatelje i zlikovce osuđuju na smrt, Isus sa svoga prijestolja na križu donosi drukčiju presudu: opraštanje. Dok svjetovni kraljevi ne prezaju ni pred čime kako bi ugrabili što veću moć, Isus se dragovoljno odriče svih kraljevskih časti i moći osim jedne: da ljubi do smrti.

Krist Kralj svega stvorenja

Danas slavimo svetkovinu Krista Kralja, koju je ustanovio papa Pio XI. 1925. godine dok su se posljedice strašnog Velikog rata još uvijek osjećale, a uzdizanje totalitarnih režima najavljivalo novi. On je smatrao da je uzrok svih tih zala izbacivanje Krista iz privatnog i političkog života ljudi. Glavni zadatak koji si je uzeo kao papa bilo je to da ponovno dovede Krista u središte ondašnjeg (sve više sekulariziranog) društva. Isti poziv uputio je i sv. Ivan Pavao II. – neki se toga možda još sjećate – kada je u svojoj prvoj papinskoj propovijedi 1978. godine rekao: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Neka se njegovoj spasonosnoj snazi otvore državne granice, ekonomski i politički sustavi, široka polja kulture, uljudbe i razvoja. Ne bojte se!”

Sveti papa i nas poziva da pustimo Krista u sve pore našega društva. Izbacivanje Boga iz škola, politike, zakonodavstva, sudstva, ekonomije, sporta, glazbe i kulture dovelo je do strašne sebičnosti u kojoj čovjek, vođen strahom od gubitka života, misli najprije na sebe. No Papa kaže: „Ne bojte se!” Krist je pobijedio smrt i uči nas drukčijem putu – zato je on jedini mogući put oporavka i napretka ovoga društva. Nijedan zakon ni reforma neće konačno riješiti probleme korupcije, sebičnosti, egoizma, lijenosti, bježanja od odgovornosti ili bilo što drugo što razara naše društvo. To može jedino Krist, samo ako dopustimo da njegov križ i njegovo kraljevstvo budu javno prisutni i očitovani na svakom milimetru ove zemlje, ali i – što je još važnije – na svakom milimetru naše duše. Tada ćemo, poput njega, moći ljubiti do kraja te, spašavajući druge, sami zadobiti spasenje i ući u nebesko kraljevstvo.