Božje očinstvo
U emisiji „Pod križem” u utorak 11. listopada župnik Župe Presvetog Trojstva u Prečkom vlč. Tomislav Šagud govorio je o Božjem očinstvu.
Članak je izvorno objavljen na stranicama Hrvatske katoličke mreže.
Na početku emisije vlč. Tomislav Šagud osvrnuo se na jedno iskustvo teologa bibličara Scotta Hahna. „Scott Hahn je bio pozvan u radijsku emisiju na dijalog s jednim muslimanskim učenjakom. To je bilo prije YouTubea, podcasta i sličnoga. A Scott Hahn je imao naviku da, kad god kaže ‘Bog’, odmah doda nastavak ‘naš Otac’: ‘Bog, naš Otac’. I tako je već na početku te emisije upotrijebio izraz ‘Bog, naš Otac’, na što se dogodilo nešto iznenađujuće: njegov je sugovornik lupio šakom o stol i viknuo: ‘Bogohuljenje!’ te nastavio dalje prijeteći: ‘Bog nije otac! Ako još jednom čujem ovu hulu ja ću ustati i otići.’ Svi su ostali zatečeni ovim ispadom. Nisu znali kako reagirati u tom trenutku pa su šutke pristali na ultimatum i emisija se nastavila dalje. No, kada je nešto navika, ne može se samo tako na prepad iskorijeniti, i tako je taj naš bibličar nakon nekog vremena opet upotrijebio riječi ‘Bog, naš otac’, na što je njegov sugovornik ljutito ustao i rekao: ‘Ja sam vas upozorio da takve hule neću slušati. Doviđenja!’ – I otišao je van!
Ne znam je li se emisija nastavila, jer kada jedna osoba ode, više nemamo dijalog, nego monolog. No, kaže Scott Hahn da su poslije, kada su odlazili kući (jer bio je tamo s jednim prijateljem koji ga je dopratio), samo sjeli u auto i deset minuta šutjeli gledajući ispred sebe, dok konačno on nije rekao: ‘O, moj Bože! Što mi kršćani imamo, a nismo svjesni!’ Koliko toga uzimamo zdravo za gotovo i ostavljamo po strani u svome životu!
Koji je bio problem ovog muslimana, zašto je tako burno reagirao? Njemu je bilo nepojmljivo da Bog, koji je savršen, uzvišen, svet, velik, moćan… može imati ikakve veze s nama ljudima, ikakve rodbinske veze, a kamoli da može biti naš otac. Jer bio je svjestan, kao i svatko od nas, koliko smo mi ljudi slabi, grešni, pokvareni… „Ako kažemo da je Bog naš otac, onda tvrdimo da je i on dijelom takav” – to je možda bila njegova logika. Zato je taj govor o Bogu Ocu shvatio kao bogohuljenje, kao vrijeđanje Boga. Moramo priznati da ima neke logike u tome, ali mi kršćani zahvaljujući evanđelju znamo koliko je to pogrešno razmišljanje.”
Krštenjem postajemo Božja djeca
„Znate li da izvan kršćanstva ne postoji govor o tome da je Bog otac i da smo mi djeca Božja? Božjim se djetetom postaje krštenjem i jedino su kršćani Božja djeca. Kada smo se rodili nismo bili Božja djeca, no krštenje je kao jedan proces posvajanja u kojem nas Bog prima u svoju obitelj. Bog voli svakog čovjeka – da se razumijemo – ali nisu svi Božja djeca, već samo njegova ljubljena stvorenja. Nemojmo pomisliti da je ovo sada neki govor mržnje ili uznošenje kršćana, jer u drugim religijama nitko neće za sebe reći da je Božje dijete, dapače, vidjeli smo da u nekim dijelovima svijeta, ako kažemo da je Bog Otac, možemo izazvati vrlo burne reakcije.”
Roditeljska je ljubav neraskidiva
Župnik Župe Presvetog Trojstva vlč. Tomislav Šagud ističe kako je to da je Bog otac a mi Božja djeca jedna od središnjih tema Isusova propovijedanja i da ta činjenica mijenja sve. „Ako još nemate dijete, teško to možete pojmiti, ali jednoga dana kada dobijete svoje dijete, voljet ćete ga od onoga trenutka kada saznate da ste roditelji. Prije negoli to dijete išta učini, dobro ili loše, prije negoli bude poslušno i počne dobivati dobre ocjene, prije negoli se prvi put nasmije, vi ćete ga voljeti i nećete moći ni zamisliti što bi to dijete jednoga dana moralo napraviti da biste mu vi potpuno okrenuli leđa i zauvijek ga prekrižili. To je prirodna roditeljska ljubav. A ako smo mi ljudi, slabi i grešni kakvi jesmo, sposobni za takvu ljubav i takvu vjernost prema nekome, za što je sve tek onda Bog sposoban? Bog preko proroka Izaije govori: Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. (Iz 49,15). Da, ljudi ima svakakvih, pa i takvih koji odbace vlastito dijete, ali Bog nije čovjek – on ostaje uz nas.”
Vlč. Šagud napominje da je srž ove teme jedno pitanje: „Tko sam ja?” Odgovor glasi: „Božje dijete.” Zatim pojašnjava: „To mijenja sve. Zašto? Jer, ako sam sâm na ovome svijetu, ako sam siroče, onda sve ovisi o meni. Onda se moram grčevito truditi i tjeskobno brinuti što će biti sutra, hoću li uspjeti, hoće li me prihvatiti, hoće li me itko voljeti ili ću ostati sam. No, ako je Bog otac, onda mogu živjeti opušteno: bez obzira na to uspije li ili ne uspije neki moj projekt, on me prihvaća, on me ljubi. Ja vrijedim, ali ne zato što sam nešto dobro učinio u životu, nego zato što je Bog nešto dobro učinio za mene: umro je na križu da bih ja mogao postati član njegove obitelji. Bez obzira na moje rezultate u školi, inteligenciju, sportske uspjehe, izgled tijela, smisao za humor i sve ostalo što toliko mjerimo, a tako je nebitno, ja vrijedim jer me Bog ljubi, bezuvjetno sam ljubljen. Stoga mogu odahnuti i prestati živjeti s grčem u želucu razmišljajući jesam li nešto krivo rekao, što neka osoba misli o meni, što ako dobijem jedinicu iz testa ili što ako me nitko nikada neće htjeti… Kada osjetimo tu Božju ljubav, sve drugo postaje sporedno.”
Kriza neljubljenosti
Mnogi za ovo ne znaju i život im se, umjesto da bude radost, pretvara u tragediju. Vlč. Šagud naglašava: „Koliko sam samo puta čuo riječi: ‘Rezala sam se/samoozljeđivala sam se’, nakon kojih slijede uvijek iste tri rečenice: ‘Mene nitko nikada neće voljeti jer ja nisam vrijedna ljubavi. Moj život nema smisla. Svima bi bilo bolje da mene nema.’ Svaki put gledam tu djecu od petnaestak godina i mislim: ‘Tko te je uspio uvjeriti u tu laž?’ Znam odgovor na to pitanje: onaj prokletnik – lažac od početka i čovjekov neprijatelj. Ali, koliko god znam da su te riječi iluzija, patnja i bol koju one izazivaju itekako je stvarna.
Prije nekoliko godina izašla je studija u kojoj je sudjelovala skoro trećina zagrebačkih srednjoškolaca. Studija kaže da je čak 15 posto srednjoškolaca ozbiljno razmišljalo o tome da si oduzme život, a 4,5 posto ih je to i pokušalo. Petnaest posto znači 3 do 4 učenika u svakom razredu! Znate li da je suicid drugi po redu uzrok smrti mladih ljudi (prvi su prometne nesreće)? Mislio sam da će mnogi reagirati na ove studije, no, nažalost, to se nije dogodilo. Koliko se samo svi angažiramo kada se nađe neko bolesno dijete pa skupljamo novac za neko eksperimentalno liječenje… Postoji puno, puno više onih koji su tjelesno zdravi, ali im je srce slomljeno jer misle da nisu ljubljeni. A lijek postoji i potpuno je besplatan: Božja ljubav!”
Potreba za tuđim odobravanjem
Govoreći o istraživanju koje je netom prije spomenuo, vlč. Šagud napominje da je, ako se i ne ubrajamo u ovih 15 posto, sigurno svatko od nas patio i u određenom dijelu života osjećao da nije voljen. „Dok sam bio u osnovnoj i srednjoj školi, prije nego što sam se obratio, nisam znao sve ovo, nisam znao tko sam ja i koje je moje mjesto ovdje na zemlji. Stalno sam bio u nekakvom traženju i to mi je uzrokovalo mnoge patnje. Nisam znao da sam Božje dijete, a u sebi sam osjećao snažnu potrebu da budem prihvaćen, da budem ljubljen. Svi osjećamo u sebi tu potrebu. Isprva tražimo ispunjenje te potrebe u svojoj obitelji, a kada krene pubertet, koliko god imali divne roditelje, krećemo tražiti potvrdu od svojih vršnjaka. Još ćemo se više truditi svidjeti drugima ako smo rođeni u obitelji koja ima određene probleme, gdje brak roditelja nije skladan ili je netko od roditelja odsutan, nasilan, rob ovisnosti…
Meni je bilo jako stalo do toga da me drugi prihvate, previše mi je bilo stalo do toga. Stalno sam se pitao kako to postići, što trebam raditi, kakav identitet trebam izgraditi da bi me drugi prihvaćali. Stoga sam skovao jedan moto koji je opisivao tko sam ja, tj. tko želim postati: ‘Želim biti normalan.’ Htio sam biti poput drugih kako bih bio prihvaćen. Počeo sam promatrati kako se drugi ljudi ponašaju pa sam ih krenuo kopirati: u ponašanju, govoru, oblačenju, stavovima… Tražio sam nekoga koga sam smatrao ‘uspješnim’ i ‘prihvaćenim’ te bih onda krenuo kopirati tu osobu. To je bila vrlo loša odluka. Zašto? Zato što i najbolja kopija ostaje samo kopija. Nitko od nas nije stvoren da bude kopija, svatko je original – poseban, neponovljiv i jedinstven. Mi jesmo Božja djeca, ali nismo nekakvi klonovi, nego je svatko od nas stvoren drukčiji, jedinstven i neponovljiv.
Bl. Karlo Acutis je rekao: ‘Svi se rađaju kao originali, ali mnogi umiru kao kopije.’ Umjesto da kopiramo druge, probajmo naći svoje pravo ‘ja’. Mi nismo na zemlju stavljeni, nego poslani. Bog od nas nešto očekuje. On nas šalje i nešto treba od nas. Tek kada prihvatimo da je naš identitet u Bogu, tek tada ćemo živjeti slobodno. Smijemo učiti od drugih, ali ćemo svoje pravo ‘ja’ naći tek kada shvatimo da smo Božja djeca. Jer tada kreće prava sloboda.”
Sloboda Božjeg djeteta
„Kada sam shvatio da sam Božje ljubljeno dijete – ne samo shvatio pameću, nego kada sam pustio da ta činjenica promijeni moje srce, moje emocije, moju prošlost, moj život, moje odnose – kada sam doživio da me Bog ljubi, da me grli i da je sretan što postojim, prestao sam se brinuti što će drugi o meni misliti, hoće li me prihvatiti, hoću li uspjeti… Ja znam tko sam, znam da sam od Boga prihvaćen i ljubljen, a ako netko to ne zna cijeniti, ja tu osobu ne trebam u svome životu. Tu sam stekao pravu slobodu da napokon budem onakav kako osjećam duboko u sebi da me Bog stvorio i da me Bog želi.
To je ono što donosi identitet Božjega djeteta: bezuvjetnu prihvaćenost i slobodu da bez straha i tjeskobe živim ono za što me je Bog stvorio. Ali nije dovoljno čuti predavanje gdje netko objašnjava tko sam i što sam, nego to trebam doživjeti – doživjeti u susretu s Isusom u molitvi, na misi, na klanjanju, u čitanju Svetog pisma, ali i u susretu s drugim ljudima, onima koje mi je Bog poslao u život da me preko njih ljubi i prihvaća.”