Naš identitet određuje naše poslanje
Dvanaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Zah 12,10–11; 13,1; Ps 63,2–6.8–9; Gal 3,26–29; Lk 9,18–24
Uvod
Svima nam je poznat događaj iz Matejeva evanđelja kada Isus kaže: „Ti si Petar-Stijena” (Mt 16,18). Danas slušamo isti izvještaj iz perspektive evanđelista Luke, koji stavlja drukčiji naglasak. Govori o jednoj drugoj temi: o povezanosti identiteta i poslanja.
Tko je Isus?
Na početku Evanđelja Isus propitkuje učenike, traži da pokušaju odgonetnuti tko je on zapravo. Nama, današnjim kršćanima, već je od prve stranice Evanđelja jasno tko je Isus (usp. Lk 1,2), no njegovi su onodobni pratioci to do kraja shvatili tek poslije uskrsnuća. Pitanje Isusova identiteta jako je važno, ne samo zato da učenici znaju s kim imaju posla nego i zato da znaju koje je njegovo i njihovo usmjerenje. Naš identitet određuje naše postupke, životne ciljeve i odabire. Ako je netko prorok, zna se koje je njegovo poslanje. No Isus je više od proroka, kao što Petar nadahnuto ispovijeda: on je „Krist – Pomazanik Božji” (Lk 9,20).
Nakon što je Isus objavio svoj identitet, apostoli očekuju da objasni što to znači, što planira poduzeti u vezi s tim te što njih čeka u budućnosti. Isus je upravo potvrdio da je on Mesija i sada se čeka njegov program. Ali njegov je plan „da bude ubijen i treći dan da uskrsne” (r. 22). Dobar plan? Biste li pošli za takvim učiteljem?
Ići za Isusom
Isus još nadodaje da svatko tko želi biti njegov, mora proći ono što je i on prošao (usp. Lk 9,23s). U određenom smislu, dakle, taj mora biti ubijen kako bi zadobio uskrsnuće, mora izgubiti svoj život kako bi ga spasio. Ove su riječi u povijesti Crkve zasigurno bile utjeha i nadahnuće mnogim mučenicima dok su ih vodili na stratište. No ta se misao ne odnosi samo na gubitak biološkog života, u smislu da ćemo biti proganjani i mučeni zbog Isusova imena, ali da će nam se to naposljetku isplatiti u nebu. Božja riječ smjera puno dublje od toga.
„Odreći se samoga sebe” i „izgubiti život” svakodnevan je posao. Isus nas poziva da se odreknemo svih onih stvari za koje mislimo da nam život znače, a zapravo nas odvlače od pravoga života jer nam priječe da budemo potpuno Kristovi. Puno je takvih idola za koje se držimo, puno je one osobite tvrdoglavosti kada nikako ne želimo odustati od nečega ili čuti drukčije mišljenje. Na primjer, kada se grčevito držimo svoga sigurnog posla, a Bog nas možda zove na neko drugo mjesto, ili kada ustrajemo u nekoj lošoj vezi ili odnosu zbog kratkotrajnog osjećaja prihvaćenosti i iluzorne nade da će se situacija promijeniti. Ponekad imamo idole i na vjerskom području pa se u nama javlja nerazuman otpor u susretu s nečim što je novo ili drukčije od onoga kako smo navikli živjeti svoju vjeru.
To ne znači da trebamo automatski sve prihvaćati, nego da smo pozvani uvijek sve preispitivati. Ako spoznamo da smo pogriješili, trebamo biti spremni izgubiti sve ono u što smo ulagali, na što smo se u duši navezali, svako uporište i osjećaj sigurnosti. To je jako bolan proces, ali put spasenja je put umiranja.
Naši instinkti
Možda su najveći problem naši obrambeni mehanizmi, oni koje smo izgradili kako bismo se zaštitili od boli i razočaranja, kako bismo se osjećali sigurno. Ti mehanizmi tijekom vremena postaju instinkti koji su toliko stopljeni s našim tijelom i psihom da nam se ponekad čini da slijediti Boga znači ići protiv sebe, zgaziti sebe. Možda se upravo zato Crkvu optužuje da je protiv ljudske sreće i slobode, jer javno poziva da umremo nekim unutarnjim mehanizmima za koje možda imamo osjećaj da su posve autentični i da će nam donijeti pravu sreću, a zapravo su iluzija i put u propast. Ovo se u današnje doba ponajviše odnosi na područje seksualnosti, koje zaista duboko zahvaća čovjekovu nutrinu. Zato, kada Crkva danas, oslanjajući se na Božju riječ, kaže da nešto nije pravi put, da nešto nije Božji plan za čovjeka, to zna jako boljeti. Ako je i nama koji vjerujemo, koji smo doživjeli Božju ljubav i spoznali da osim Božjeg nema drugog puta ka sreći, još uvijek jako teško napraviti neke unutarnje promjene, odreći se nekih dijelova sebe, onda nas ne treba čuditi da je to onima koji ne vjeruju možda nemoguće. Njima takvo što zaista može djelovati kao da tražimo od njih da umru – da se ubiju.
Zaključak
Zapravo, možda i tražimo upravo to. Tražimo od ljudi da umru sebi. Ta riječ najbolje opisuje osjećaje koji se javljaju u čovjeku kada se treba odreći nekih navika i načina razmišljanja koji su se duboko ukorijenili u njegovoj osobnosti. Sv. Pavao kaže: „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.” (Heb 12,4). Mijenjanje sebe jako boli – i treba boljeti. Drugog puta u nebo nema. Umrijeti sebi, to je naš poziv i način života. Izreka kaže: svi bi htjeli u raj, a nitko ne bi htio umrijeti.
Ima jedna predivna pjesma Marina Karačića čiji me stihovi uvijek potresu: „Jesam li ono što si stvorio, onakav kakvog si me želio, jesam li glas koji daje od sebe sve da Tvoje Ime svijetom odjekuje?” Ako nisam, radosna vijest glasi: mogu takav postati, jer to je moje poslanje. Pavao u Poslanici Galaćanima govori da smo mi „Kristovi”. To je ono što mi jesmo, naše “ja”. Stoga u skladu s time živimo, pronoseći tu radost i nadu.