Posljednja vremena
Trideset i treća nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Mal 3,19–20a; Ps 98,5–9; 2Sol 3,7–12; Lk 21,5–19
Uvod
Svojevremeno sam naišao na popis preko stotinu osoba ili pokreta koji su najavili neki datum kraja svijeta koji je prošao a da se ništa nije dogodilo. Očito su se preračunali. Sad ću otkriti pravi datum kada će svijet nestati. To će biti sutra!
Predivni jeruzalemski Hram
Isus se s učenicima nalazi u Hramu, koji je u to doba bio nov novcat i vrlo impresivan. Gradnja je započela prije nekih 50 godina i u tom je pothvatu navodno sudjelovalo preko 100.000 ljudi. Čak je više od 1000 svećenika bilo izučeno za zidare kako bi mogli graditi najsvetiji dio Hrama, onaj kojem običan čovjek nije smio prići. Hram je u Isusovo doba većinom bio gotov, no valjalo je još raditi na detaljima i ukrasima. Konačno je završen tek 64. godine, šest godina prije uništenja. Bilo je to vrlo impresivno zdanje koje je oduzimalo dah svakome tko bi se ondje našao, ponos Izraelaca i znak nade da će, poput Hrama, i njihovo kraljevstvo uskoro biti obnovljeno.
Od početka javnog djelovanja Isus sebe poistovjećuje s Hramom. Nagoviještajući kako će to „divno kamenje i zavjetni darovi” (Lk 21,5) biti uništeni, govori ponajprije o uništenju svoga tijela, na kojem uskoro neće biti ni „ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio” (Iz 53,2). Od tih ruševina Bog će napraviti zaglavni kamen i na apostolima nazidati novi hram – Crkvu. Zaglavni je kamen težište cijeloga svoda, koji u ovoj građevini predstavlja nebo, dok apostoli imaju ulogu temelja te nove zgrade, a temelji se nalaze u zemlji. U tome vidimo sliku Crkve, koja obuhvaća i u jednu cjelinu spaja nebesku i zemaljsku stvarnost. Njezina ljepota ne potječe od zavjetnih darova bogataša, nego od udovičkog novčića (usp. Lk 21,1–4), odnosno onih koji neće davati od svoga suviška, nego će sve što imaju i jesu predavati Kristu u svetosti života i mučeničkoj smrti.
A kada će to biti?
Jeruzalemski Hram je, osim što je bio vjersko središte cijeloga naroda, predstavljao i cijeli svemir. On je bio svijet u malom. Tako je bio i uređen: u njemu je velika brončana posuda simbolizirala ocean, svijećnjak je predstavljao nebesku svjetlost, a na zastoru koji je dijelio Svetinju nad svetinjama od ostatka Hrama bilo je prikazano zvjezdano nebo, što je predstavljalo nebeski svod koji odvaja zemlju od Božjeg prebivališta. Uništenje Hrama zapravo bi značilo uništenje svemira i kraj svijeta. Zato se znakovi koje Isus spominje ne odnose samo na rušenje Hrama već i na kraj svijeta. Njegovi mu slušatelji ne postavljaju pitanja iz puke znatiželje, nego iz straha za vlastiti život.
Čovjek je jedino stvorenje koje je svjesno svoga kraja. Otkako je pustio grijeh u svoj život, čovjekova je životna vodilja često strah od smrti. Ta želja da se sačuva vlastiti život pod svaku cijenu postaje izvor egoizma i zla. Ako nekoga uvjerimo da mu je život ugrožen, onda njime možemo manipulirati kako god želimo. Pogledajmo samo reklame i vijesti – koliko se u njima širi strah i pokušava prodati siguran život! Sva ratna propaganda svodi se na ovo: oni nas žele ubiti, pa mi njih moramo prvi. Isus nas oslobađa toga straha kako bismo mogli živjeti slobodno, tako da nitko nama ne može manipulirati. Nudi jedan drukčiji životni stav, način života u kojem se prepuštamo Ocu i dopuštamo da nas on vodi kroz život; nudi nam ljubav koja je već pobijedila smrt. Upozorava na one koji će htjeti manipulirati nama. To nisu samo religijske figure koje najavljuju kraj svijeta nego i sve totalitarne ideologije koje sebe predstavljaju kao spasitelje svijeta.
Ratovi, pobune i progoni
Isus govori o znakovima, nevoljama koje će prethoditi konačnom kraju svijeta. To su ratovi, pobune, gladi, strahote, progoni vjernika… Ali to su sve stvarnosti koje već jesu dio našega svijeta i koje smo u nekom obliku već doživjeli. Kraj svijeta, odnosno posljednja vremena, već su započela Isusovom smrću i uskrsnućem. Posljednja su vremena vrijeme Crkve! Grčku riječ apokalipsa, kojom označavamo kraj svijeta, prevodimo kao ‘otkrivenje’. U posljednjim vremenima Bog po Crkvi ljudima otkriva smisao ljudskog života i sadašnje stvarnosti. Skida pokrov koji su nam na oči stavili naši strahovi i pogreške te nam pomaže vidjeti istinu. Apokalipsa nije kraj svijeta, nego njegov cilj – vrijeme kada će nam sve napokon biti jasno. To je radostan trenutak u kojem će nam biti kao sportašu kad završi utrku: on tada nije tužan što je utrka gotova, nego sretan što je došao na cilj. Prije ulaska u cilj bit će nam teško, doživljavat ćemo progone, no Isus nas uvjerava da nam za vječnost ni vlas s glave neće propasti (usp. Lk 21,18). Krist je pobijedio smrt i zato se ne trebamo bojati onih koji ubijaju tijelo – dapače, mnogi su kršćani priželjkivali upravo takvu sudbinu kako bi što prije došli do svoga cilja.
Kraj svijeta je u tijeku. Rekao sam da će biti sutra zato što svaki dan trebamo živjeti kao da je posljednji. Ne tako da nam dani koje imamo služe za uživanje, nego tako da ustrajemo u nasljedovanju Krista. Isusova je odlika postojanost: on je pobijedio smrt jer je bio postojan u vršenju Očeve volje. Mi ćemo također, ako odemo i u smrt poradi Krista, poput njega uskrsnuti. Stoga se nemojmo bojati.
Zaključak
Najveći je znak posljednjih vremena svjedočanstvo učenika. Nevolje su prilika za navještaj evanđelja. I po sebi znamo: kad zagusti, odjednom zaboravimo na svakodnevne tričarije i molimo kao da ništa drugo ne postoji. Kada se čini da je smrt blizu, ljudi odmah prozru manipulacije i spremni su otvoriti se Bogu. U ratu se najviše moli. Čuo sam za brojne primjere kako su ljudi i u nedavnoj pandemiji naglo počeli moliti. Zato se kao Isusovi učenici trebamo radovati nevoljama i progonima. S jedne strane, oni su prilika za „jeftinu” kartu za nebo, a s druge strane prilika za navještaj evanđelja. „Nemojte unaprijed smišljati obranu” (Lk 21,14), kaže Isus; nemojte taktizirati kako biste osigurali pobjedu, jer ona je Kristova i već je izvojevana. Kršćanin se ne treba bojati progona i smrti, nego voditi brigu da se ne udalji od Boga. Kada bismo se brinuli za svoj molitveni život barem trećinu koliko se brinemo za tjelesni život, naš bi život izgledao potpuno drukčije.