Presveto tijelo i krv Kristova, Tijelovo – A
Čitanja: Pnz 8,2–3.14b–16a; Ps 147,12–15.19–20; 1Kor 10,16–17; Iv 6,51–58

Uvod

Naši su oci u vjeri za vrijeme svog lutanja pustinjom jeli nebeski kruh i pomrli, a nas Isus, nakon novog Izlaska, u novoj pustinji hrani novim kruhom – stoga nećemo umrijeti, već živjeti vječno.

Izraelova lutanja

U prvome čitanju imamo Mojsijevu rekapitulaciju Izraelova boravka u pustinji. Rekapitulacija je česta pojava u Bibliji: na taj se način sažimlju minuli događaji kako bi ih se teološki protumačilo, pokazuje se koliko su važni u povijesti spasenja i objašnjava kako se uklapaju u cjelovitu sliku Božjeg plana za spas čovječanstva. Tako, primjerice, apostoli nakon uskrsnuća u svojim govorima rekapituliraju Isusovu muku, smrt i uskrsnuće (usp. Dj 2,14–36). Nešto slično sad radi i Mojsije nakon što je prošlo četrdeset godina otkako je na Božju riječ poveo narod iz Egipta. To je pristojno vrijeme da se sva uzbuđenja slegnu i da se na miru promotri proteklo razdoblje.

Kada govorimo o boravku u pustinji, često smetnemo s uma jedan geografski podatak: Izrael je od Egipta udaljen oko 600 km, a izabranom je narodu za taj put trebalo četrdeset godina. Zašto? Obično kažemo kako su Izraelci lutali pustinjom, no nisu lutali zato što su imali lošu navigaciju, nego su duhovno lutali jer im je srce bilo tvrdo. Izvorni je Božji plan bio da Izraelci nakon godinu dana uđu u obećanu zemlju, ali njihova su srca bila strašljiva i bojali su se naroda koji su ondje živjeli. Vidjevši moć tih naroda, pobunili su se protiv Božjeg plana te zamalo kamenovali Mojsija zbog toga što ih je doveo u tako nezavidnu situaciju (usp. Br 13,25 – 14,25). Razlog za njihov strah isti je kao i razlog koji stoji iza svih naših strahova: nepovjerenje u Boga. Iako su na svoje oči vidjeli kako je porazio cijelu egipatsku vojsku, oni i dalje nisu imali povjerenja da će ih Gospodin voditi u svim budućim borbama. Zato je Bog bio primoran poslati ih natrag u školske klupe i krenuti ispočetka, kako tumači Mojsije, da „pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego… o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih” (Pnz 8,3).

Škola u pustinji

U navedenoj rečenici kruh predstavlja plod našega rada i zalaganja. Kada na misi prinosimo darove, svećenik govori: „Ovaj plod zemlje i rada ruku čovječjih…” Zbog tog nam se rada i njegovih plodova zna učiniti da se ne moramo oslanjati ni na nikoga osim na nas same. Vrlo je ugodan osjećaj kada čovjek zna da je sam sebi dovoljan i da mu ne treba nitko – tad je sve poznato i nema straha. No Bog nas želi odgojiti za nešto drugo, puno više od toga, jer samodostatan način života ima svoje granice, koje ovise o našoj moći: ne možemo učiniti ništa za što sami nemamo dovoljno snage. A Bog želi da živimo oslonjeni na njega, imajući povjerenja u njega, da tako mognemo činiti čudesa koja nam je teško i zamisliti, jer tada u nama djeluje njegova snaga, koja nema granica.

Izrael nije mogao ni zamisliti da će goloruk poraziti egipatsku vojsku. Ako pažljivo čitamo daljnje knjige izraelske povijesti, počevši od osvajanja obećane zemlje, vidjet ćemo da Izrael ne pobjeđuje svojom snagom, već isključivo Božjom. Ona poznata drama oko rušenja jerihonskih zidina (usp. Jš 6) trebala je pokazati da snaga Božjeg naroda ne leži u broju bojnih kola i za rat spremnih mladića, nego u slavljenju Boga i držanju njegova saveza. Sve je svoje pobjede Izrael izvojevao isključivo po vjernosti Bogu, dok su porazi (a u konačnici i ropstvo) zaredali onda kad su Izraelci otpali od Božje riječi misleći da su dovoljno jaki da sami dobiju svoje bitke. A Gospodin je preko Izaije upozoravao: „Ako se na me ne oslonite, održat’ se nećete!” (Iz 7,9).

Jedna od važnih pustinjskih lekcija bio je i način na koji je Bog hranio Izraelce. U pustinji nema hrane i vode ni za nekoliko ljudi, a kamoli za cijeli narod. Stoga se Bog svaki dan čudesno skrbio za hranu – nebesku manu i vodu iz stijene – kako bi ljudi naučili imati povjerenja u njega. Vodio ih je krajem u kojem je nemoguće živjeti kako bi im pokazao da Bogu ništa nije nemoguće. Tek kad su svladali tu lekciju, mogli su krenuti dalje.

Zaključak

Sveti Pavao, dajući Korinćanima pouke za duhovni život, uspoređuje boravak izabranog naroda u pustinji sa životom kršćana: „Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena.” (1 Kor 10,11). I mi smo pozvani učiti oslanjati se na Boga, kao nekoć Izrael u pustinji, kako ne bismo živjeli od svoga rada, nego od vjere (usp. Heb 10,38). Izraelci su dobivali nebeski kruh koji je krijepio njihovo tijelo, a mi kršćani u Euharistiji dobivamo pravi nebeski kruh – onaj koji krijepi dušu i tijelo te daje vječni život. Euharistija je Božja snaga koja djeluje u našim borbama, „jelo istinsko” i „piće istinsko” (Iv 6,55); ona nas uči oslanjati se na Boga, živjeti u potpunom povjerenju da nas on vodi i da neće dopustiti da nas neprijatelj uništi ma koliko velik i strašan bio. To ne znači da zato možemo sjediti prekriženih ruku, nego da u svom radu i djelovanju uvijek trebamo biti poslušni Božjoj riječi i Božjem savezu te prinositi plodove takva života Bogu kako bi naš zemaljski kruh postao „kruhom života”.