Jedanaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Izl 19, 2–6a; Ps 100, 2–3.5; Rim 5, 6–11; Mt 9, 36–10, 8

Uvod

Prvo čitanje završava jako važnom rečenicom koju Bog govori Izraelcima: „Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.” (Izl 19,6). Ona je ključna za razumijevanje čitave izraelske povijesti i brojnih zakona i odredaba staroga Saveza.

Izvorni plan za Izrael

U drevnim je obiteljima otac obitelji bio i kralj i svećenik svoje obitelji. Kao kralj bio je gospodar, zakonodavac i zaštitnik, a kao svećenik vodio je obitelj u bogoslužju i prinošenju žrtava. Bog je želio od Izraela načiniti kraljevstvo svećenika u kojem će svaki Izraelac biti kralj i svećenik svoje obitelji, a cijeli narod vršiti ulogu kralja i svećenika na korist drugim narodima. Izrael je trebao postati svet narod – toliko drukčiji od ostalih po svojim moralnim standardima i vjernosti Bogu da poganski narodi, očarani njegovom svetošću, budu privučeni Izraelovu Bogu. Izabrani je narod trebao postati svjetionik koji će cijeli svijet privući štovanju jedinoga i pravoga Boga (usp. Iz 42,6s; 49,6). To je bila njegova zadaća, njegovo poslanje. Bog je postavio samo jedan uvjet, rekavši da će tako biti „budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj” (Izl 19,5).

Znamo da je nakon toga Izraelova ljubav i vjernost bila kratkog daha jer se prvom prilikom, čim je Mojsije otišao na nekoliko dana, dogodio incident sa zlatnim teletom (Izl 32,1–6). Iz nemilih je događaja jedino Levijevo pleme izašlo neokaljano (usp. Izl 32,25–29), zbog čega će ubuduće izraelski svećenici smjeti dolaziti samo iz toga plemena. Nema više kraljevstva svećenika i sve se mijenja – Izrael je iznevjerio svoje poslanje. Ondašnji su Židovi očito bili toliko podložni idolatriji da ih je Bog, umjesto da ih pošalje u svijet, odlučio u potpunosti izolirati od ostatka svijeta. Sada nam je razumljiva svrha svih onih nejasnih odredaba i zabrana koje nalazimo u Bibliji i jasniji su nam oni „sporni” biblijski odlomci koji slijede nakon poklonstva zlatnom teletu, a nisu dio izvornog Božjeg plana, nego žalostan kompromis s narodom tvrde šije. Zbog toga se nikada više u Starom zavjetu ne spominje ono prvo, temeljno Izraelovo poslanje – da postane „kraljevstvo svećenikâ, narod svet”.

Crkva – novi Izrael

To se poslanje ponovno spominje tek u Novom zavjetu, a odnosi se na novi Izrael – Crkvu. Sveti Petar, prvi papa, u svojoj poznatoj poslanici vjernicima govori: „[V]i ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu…” (1 Pt 2,9). Bog je okupio dvanaest plemena i dao im poslanje koje su oni iznevjerili. Isus sad okuplja dvanaest apostola – Crkvu – i daje im to isto poslanje. Crkva, okrijepljena sakramentima i osnažena Duhom Svetim, uspijeva i postaje „svjetlost pucima” (Iz 42,6), navjestiteljica Božjega kraljevstva (usp. Mt 10,7).

Poslanje dvanaestorice

O tom poslanju govori današnji evanđeoski odlomak. Isus je vidio mnoštvo, koje je bilo izmučeno i ophrvano. Riječ ophrvan u doslovnom prijevodu znači ‘bačen na zemlju’ – to je slika čovječanstva koje pada pod teretom svoga grijeha, a milosrdni Isus ne može samo stajati i gledati njegovu patnju. No Isusova prva reakcija na izgubljene ljude izložene pogibelji, koji su kao „ovce bez pastira”, nije bilo hitno postavljanje pastira, nego poziv na molitvu. Nije rekao učenicima: „Idi ti i ti”, nego: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,38). Nitko od dvanaestorice nije se javio Isusu sa životopisom i molbom da bude njegov apostol, već ih je Isus sam pozvao kako je htio (usp. Mk 3,13). Naš životni poziv nije naša ideja, nego volja nebeskog Oca, a vjera je odgovor na Božji poziv.

Često volimo pitati djecu: „Što želiš biti kad odrasteš?” i pritom, vjerujem, možemo čuti svakakve odgovore. Ipak, odgovor svakog kršćanina trebao bi glasiti: „Ono što nebeski Otac sprema za mene.” Ne moramo odmah imati sve odgovore, ali nužno je moliti. Isus nas poziva na molitvu za pastire. U molitvi prosimo milost i otvaramo se Božjem pozivu. Svi smo pozvani na svetost: biti kraljevi i svećenici u svojoj okolini, ondje gdje se nalazimo; biti upravitelji i zaštitnici stvorenog; prinositi svoje tijelo kao ugodnu žrtvu Bogu – svatko na svoj način, u svome poslanju. Da bismo otkrili koje je to poslanje i imali snage odgovoriti na njega, ne treba toliko razmišljati ili čitati koliko moliti i slušati.

Zaključak

Navodno su svetu Majku Tereziju jednom pitali zašto ima toliko nekršćana u svijetu, a ona je odgovorila: „Zbog lijenih kršćana koji im nisu donijeli radosnu vijest.” Izgleda kao da se većina kršćana u Crkvi ponaša kao u hotelu. Dođeš, prijaviš se, obaviš svoje, platiš, a netko će drugi obaviti sav ostali posao: svećenici, časne sestre, ministranti, oni koji su aktivniji… Ali Crkva ne treba biti hotel, nego dom: kao što kod kuće sve sami radimo, tako je isto svatko od nas, kao član Crkve, u svojoj sredini dužan propovijedati, liječiti, uskrisivati, čistiti i zloduhe izgoniti. Naš život nije naš – on je Božji i ima smisla tek kada ga živimo kako Bog to od nas traži.