Budite očevi svojim primjerom
Trideset i prva nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Mal 1,14b–2,2b.8–10; Ps 131,1–3; 1Sol 2,7b–9.13; Mt 23,1–12
Uvod
Tema koja povezuje sva današnja čitanja jest Božje očinstvo i majčinstvo, odnosno ona čudesna i nevjerojatna briga koju Bog pokazuje za ljude, briga koja nadilazi čak i ljubav što je roditelji osjećaju prema svojoj djeci.
Mojsije i farizeji
Na početku svoga govora Isus ističe zanimljiv kontrast: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji.” (Mt 23,2). U ono je doba u sinagogama postojala Mojsijeva stolica (ili katedra), na koju bi učitelj sjeo kada bi tumačio Zakon što ga je Bog po Mojsiju predao narodu. Farizeji i pismoznanci su se tijekom stoljeća nametnuli kao autentični učitelji Zakona i tumači Božje volje.
Primijetimo da su sami sebi dali tu vlast: oni zasjedoše na Mojsijevu stolicu – nije ih nitko pozvao – za razliku od Mojsija, kojega je Bog pronašao, pozvao i poslao (Izl 3). Farizeji su sebe smatrali gospodarima naroda (usp. Mt 20,25), a Mojsije je sebe smatrao slugom. Pismo navodi da je bio „najskromniji čovjek na zemlji” (Br 12,3). No glavna je razlika između Mojsija i farizeja vidljiva u njihovu odnosu prema narodu. Riječ farizej potječe od hebrejske riječi paraš, koja znači ‘odvojiti’ ili ‘razlikovati’. Slično značenje imaju korijeni riječi svet (hebr. kadoš) i sekta (lat. secare). Dakle, farizeji sebe smatraju posebnom, elitnom skupinom vjernika koja se razlikuje od običnog, grešnog puka; oni misle da, kada stanu pred Boga, mogu reći: „Bože, vidi mene koliko sam bolji od ovih grešnika, zacijelo sam zaslužio da me nagradiš više od njih!” (usp. Lk 18,9–14).
Mojsije je bio potpuna suprotnost tome. Kad je narod podno Sinaja pao u grijeh idolopoklonstva klanjajući se zlatnom teletu, Bog mu je rekao nešto što bi vjerojatno bilo san svakog farizeja: da će cijeli narod pobiti, a od njega podići nov narod (usp. Izl 32,10). No, umjesto da to prihvati, Mojsije se pred Bogom zauzeo za svoj narod (usp. Izl 32,11–14; 32,30–35; 33,12–17; 34,9), čak do te mjere da je Bogu postavio uvjet rekavši mu neka, ako uništi narod, ubije i njega jer je on dio toga naroda. Mojsije sebe svrstava među grešnike i spreman je dijeliti njihovu sudbinu (usp. Izl 32,32; Izl 33,15), dok farizeji sebe jasno odvajaju od običnog, grešnog puka, koji preziru i smatraju krivcem za sve nevolje što su ih zadesile (usp. Iv 7,49).
Budite očevi
Isus upozorava svoje učenike na ovakvo ponašanje i poručuje im da se ne nazivaju učiteljima, očevima i vođama, nego da to zaista budu! U poniznosti i poslušnosti Bogu neka služe njegovu narodu, baš kao što je to Mojsije činio. Isus dakle nije zabranio da se te riječi upotrebljavaju za ljude, što neki biblijski fundamentalisti znaju prigovoriti nama katolicima zato što svećenike nazivamo očevima, jer već u ostatku Novoga zavjeta možemo naći primjere kršćana koji se uobičajeno nazivaju očevima (usp. Heb 12,7–11; 1 Kor 4,14–16; Iv 7,42; Dj 7,2).
Sveti Pavao u Poslanici Efežanima tumači kako mu je Bog dao vlast da njegovu riječ naviješta poganskim narodima i pritom ne upotrebljava nijednu riječ koju je Isus ovdje zabranio (učitelj, otac, vođa), nego za sebe tvrdi da je rob Isusa Krista, najmanji u Crkvi, koji je dobio milost služiti poganima (usp. Ef 3). Na kraju kaže da prigiba koljena pred nebeskim Ocem „od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji” (Ef 3,15). Ovdje sebe neizravno naziva ocem onih kojima naviješta evanđelje, ali ne na način na koji su to bili farizeji (kojima je i sâm prije obraćenja pripadao), nego želi naglasiti da svakom očinstvu uzor mora biti nebeski Otac. U današnjem se drugom čitanju pak uspoređuje s majkom „što hrani i njeguje svoju djecu” (1 Sol 2,7b).
Poziv na nasljedovanje
Pavao je primjer kako bi Kristovi učenici trebali izgledati – u prvom redu svećenici i biskupi, ali i svi drugi kršćani – jer svi smo pozvani biti očevi, vođe i učitelji onima koji Krista nisu upoznali ili ga slabo poznaju. Nažalost, često u svojoj revnosti za Božji zakon izgubimo onaj očinski lik koji bi, kako je Isus htio, trebao krasiti lica njegovih učenika, pa poput farizeja ljudima na pleća tovarimo teška bremena (usp. Mt 23,4). Isus nije vikao na ljude neka nose te terete, nego je njihova bremena uzeo na sebe. „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.” (Mt 23,11).
Zaključak
Najlakše je biti poput učitelja koji drugima nabraja sve što ne valja u njihovu životu ili poput oca koji zahtijeva poštovanje samo zbog svojega staleža te sâm sebe postavlja za vođu i uzor koji treba nasljedovati. Isus od nas traži da radije poslužujemo, a ne zapovijedamo, da poput Mojsija i poput Krista pomažemo slabima u vjeri nositi njihov teret. To je ono prvo što učitelj, otac i vođa čine: prvenstveno oduševljavaju vlastitim primjerom.