Svjetlost nas je obasjala
Božić – misa polnoćka
Čitanja: Iz 9,1–6; Ps 96,1–3.11–13; Tit 2,11–14; Lk 2,1–14
Uvod
Današnja čitanja počinju rečenicom: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku” (Iz 9,1). To je ono što se sada događa na ovoj svetoj misi. Došašće je bilo vrijeme u kojem smo raskajana srca vapili Bogu za spasenje jer smo shvatili da smo nesposobni sami sebe izvući iz nevolje, iz tmine u kojoj smo hodili. No ugledali smo svjetlost – „dijete nam se rodilo” (Iz 9,5), i zato se pridružujemo anđelima pjevajući: „Slava Bogu na visini!”
Tmina koja nas okružuje
Trenutno je vani tmina, a tako i treba biti jer je ponoć. No, u ovom zimskom razdoblju tmina nije samo u ponoć, nego zahvaća većinu svakoga dana. Današnji dan nije slučajno izabran za proslavu rođenja našega nebeskog Spasitelja. Tko je od početka ljeta pomno pratio gibanje sunca, mogao je primijetiti da dani postaju sve kraći i da se sunce iz dana u dan sve niže spušta na horizontu. Ako se uključimo u tu igru simboličkog govora prirode, mogli bismo izvući zaključak da vrijeme svjetlosti ide svome kraju, da se sunce jednoga dana neće dići i da će tmina zavladati svijetom. Ali na današnji datum događa se velika promjena: od danas svjetlost počinje pobjeđivati tamu, jer dani postaju sve duži i sunce se ponovno počinje dizati na horizontu. Pitanje glasi: što se to dogodilo? Ili ovako: tko je taj koji je pobijedio tminu i vratio svjetlost u ovaj svijet? „Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Iz 9,5) – Isus Krist!
Navještaj radosne vijesti
Vidimo kako iz ovog govora prirode možemo iščitati cijelu dramu ljudske povijesti. Bog nas je stvorio da živimo na svjetlu, u njegovoj blizini; dao nam je sve što trebamo za život u punini. No mi smo odabrali tminu – grijeh, te se naš život počeo gasiti. Koliko god se trudio, nikada nijedan čovjek nije uspio sam sebe spasiti. Potreban nam je spasitelj. U Isusu nas „Bog silni” dolazi spasiti, ali njegovo je spasenje ponuda: on nas poziva da prihvatimo tu ponudu odreknućem od grijeha i životom u vjeri. Vjera nije skup informacija, nego način života u Božjoj blizini, a Bog nam je blizak kada mu pristupamo u sakramentima, u molitvi, kada čitamo Sveto pismo i kada vršimo njegove zapovijedi.
Život zna odvesti u krivom smjeru
Svima nam je to jasno u teoriji. Pa tko je toliko lud ili toliko zadovoljan svojim životom da odbije spasenje? Nitko! No, nažalost, često na to spasenje zaboravimo. Život nas baca, lopta se s nama nekim svojim tempom; jurimo kroz njega sto na sat a da se nijednom ne zapitamo: „Idem li uopće u pravom smjeru?” Jer ako idem krivo, svakim sam danom sve dalje od cilja. Blagdani su vrijeme kada nas Bog očito zaustavlja, nuka da malo stanemo. To čini svake nedjelje, ali za Uskrs i Božić, dva najveća blagdana u godini, to čini snažnije i duže. Ne zato da bismo mogli dulje spavati ili se više zabaviti, nego zato da zastanemo i zapitamo se: „U što sam se to pretvorio? Čemu moj život sliči? Jesam li osoba kakva želim biti? Jesam li ono što Bog želi da budem?” Ako nismo zadovoljni svojim odgovorima na ta pitanja, ovo je vrijeme kada možemo odlučiti što ćemo učiniti da ih promijenimo.
Stani i razmisli
Naš glavni životni projekt, svrha našega života nije ni posao ni obitelj ni zdravlje, nego svetost. Toliko sam puta ovih dana čuo od ljudi: „Znam da bih trebao ići na misu svake nedjelje; znam da bih trebao svaki dan moliti i češće se ispovijedati.” Da, svi to znamo, ali ne činimo… možda zato što jednostavno ne mislimo o tome.
Kako to da, kada dogovorimo pregled kod liječnika, uvijek dođemo? Kako to da se dva puta dnevno sjetimo oprati zube, ali pomoliti Bogu ne? Tko je od vas otišao na ispovijed a da se poslije nije osjećao lakše? Zašto onda dopuštamo da prolaze godine bez ispovijedi? „Imam puno obaveza, ne stignem” – to je laž, jer sve se stigne: svaki dan ima 24 sata, ali je problem u tome što su nama druge stvari važnije.
Blagdani su vrijeme kada sva ta strka mora stati. To je vrijeme koje nam Bog daje da možemo u miru razmisliti i ispravno posložiti svoje životne prioritete. Vjerujem da svi znamo kome pripada prvo mjesto na toj ljestvici: Onome koji je zaista najveći, a danas je postao najmanji – zbog nas. Sveta Majka Tereza govorila je da, kada stavimo Boga na prvo mjesto, sve drugo dolazi na svoje mjesto.
Zaključak
Iz Evanđelja smo čuli kako su se anđeli objavili pastirima. Pastiri predstavljaju paloga čovjeka: oni hode u tmini (noć je), pripadaju najnižem sloju društva, žive lutajući svijetom, uvijek iznova tražeći malo zelenila ne bi li napasli svoje ovce (koje ovdje predstavljaju ljudske čežnje). I upravo je njih nenadano obasjala svjetlost, odnosno „slava Gospodnja” (Lk 2,9), a anđeli su im navijestili „veliku radost” (r. 10). Odmah su ostavili svoja stada i pošli u Betlehem pogledati „što se to dogodilo” (r. 15). Odvažili su se. Mogli su naći stotine izgovora, strahova, skrupula, trauma i drugih razloga da kažu ne, ali su se ipak odvažili poći ususret Isusu.
Bog ne traži od tebe da preko noći žrtvuješ sve što si do sada živio pa da od sutra živiš kao mistik i pustinjak. Samo traži da mu daš priliku, a dalje će on sve učiniti. Vjera nije skup informacija, nego način života u Božjoj blizini. Za početak, ako već tako ne živiš, počni svaki dan moliti, nedjeljom ići na svetu misu, odredi kada ćeš sljedeći put na ispovijed… i samo gledaj kako ti Bog život mijenja na bolje, kako njegova svjetlost ulazi tamo gdje u tvome životu vlada tmina, kako te spašava od svakoga zla. Tada ćeš i ti, kao pastiri na kraju današnjeg čitanja, slaviti i hvaliti Boga za sve što si vidio, čuo i doživio (usp. Lk 2,20).