Jedanaesta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Ez 17,22–24; Ps 92,2–3.13–16; 2Kor 5,6–10; Mk 4,26–34

Uvod

Danas nas Evanđelje uči strpljivosti i pouzdanju u Boga. Nekada znamo godinama moliti za nešto a da ne vidimo nikakvu promjenu, no to što je mi ne vidimo, ne znači da ona ne postoji.

Cedar libanonski

Prorok Ezekiel djeluje za vrijeme babilonskog ropstva, u doba kada je Izrael ostao bez države, kralja, Hrama i slobode. Kao da se raspalo sve u što se kao narod uzdao i nadao: Izrael je bio poput slabe grančice, pod stalnom prijetnjom da će uskoro biti izbrisan. No Bog, govoreći po prorocima, budi nadu, obećava da će se opet zauzeti za njega i spasiti ga. Od slabe grančice nastat će „cedar predivni” (Ez 17,23). Cedar je, inače, impresivno zimzeleno drvo koje visinom doseže do četrdeset metara. Zbog svoje impozantnosti, od davnina je simbol veličine, snage i raskoši (usp. Jr 22,15; Ps 29,1). Ovdje cedar nije tek simbol snažnoga kraljevstva, nego carstva. Dakle, Bog ovom prispodobom najavljuje da će od Izraelove „grančice“ načiniti moćno carstvo koje će vladati cijelim svijetom: „prebivat će pod njim sve ptice“ (Ez 17,23).

Ta je slika budila nadu u Izraelu, koji je živio iščekujući dan njezina ostvarenja. U punini vremena pojavljuje se Isus i počinje javno navješćivati da je Božje mesijansko kraljevstvo stiglo, ali opisujući ga upotrebljava jednu sliku koja se ipak dosta razlikuje od prethodne. Ponovno govori da će od nečega maloga nastati nešto veliko, no umjesto da od grančice nastane moćno drvo, u njegovoj prispodobi od zrna nastaju pšenica i gorušica – dvije biljke koje nisu nimalo slične veličanstvenom cedru.

Gorušica

Povezati gorušicu i Božje kraljevstvo na prvi pogled nije jednostavno. Gorušica je neugledna grmolika biljka slična korovu koja u sebi nema ni trunke kraljevske elegancije kakva odlikuje libanonski cedar ili veličanstvena zlatna žitna polja. Istina, Isus naglašava da zrno gorušice postaje „veće od svega povrća“ (Mk 4,32), ali povrće je, koliko god bilo veliko, i dalje maleno i jadno te oduvijek simbolizira siromaštvo. Da vam netko kaže da imate snagu brokule, oštrinu mrkve i lukavost krumpira, ne biste baš bili impresionirani. Ako želimo razumjeti Isusa, poantu moramo tražiti malo dublje ispod površine. Postoje tri karakteristike Kraljevstva koje možemo zamijetiti u njegovoj usporedbi s gorušicom.

Bez izvanjske raskoši

Prva je karakteristika Božjega kraljevstva da ono neće biti izvanjski raskošno ni oku primamljivo, već će imati unutarnju snagu. Kada Isus kaže da iz stabla gorušice izrastu velike grane i da se „pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske” (Mk 4,32), on pravi jasnu poveznicu s prvim čitanjem, u kojem Ezekiel govori: „prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih” (Ez 17,23).

U Isusovo doba Izrael je bio u puno boljoj situaciji nego u doba proroka Ezekiela, no to i dalje nije bilo ono što su Izraelci očekivali. Služeći se ovom neobičnom usporedbom, Isus poziva slušatelje da ih vanjsko blještavilo ne zavara: vrednote Kraljevstva nisu vidljive okom i ne uklapaju se u kriterije ovoga svijeta, nego se prepoznaju duhom. Često ono što izgleda maleno i neznatno u sebi nosi veliku duhovnu silu koja će donijeti obilat urod. Takav mentalitet moramo usvojiti ako želimo živjeti Božje kraljevstvo.

Sveta Majka Tereza znala je govoriti da trebamo činiti male stvari s velikom ljubavi. Ima li što manje i neznatnije od ustrajne molitve a da istodobno u sebi ima toliko prostora za ljubav? Mi ljudi, kada vidimo problem, odmah želimo upregnuti mišiće i riješiti ga. Ponekad i molitvu doživljavamo samo kao sredstvo za rješavanje problema, ali ona je tu kako bi nas naučila da svijetom ne gospodarimo mi, nego Bog. On čini sve stvari. Molitva je najbolji primjer kako u tišini, ustrajno, daleko od svakoga glamura, Božja milost djeluje i raste.

Ne može se iskorijeniti

Druga je karakteristika gorušice to da se nje nemoguće riješiti: kada je posadimo u vrtu, posvuda razbaca svoje sjeme te, koliko god mi čupali i okopavali, poput korova uvijek iznova niče. Tako je i s Božjom riječi: kada se jednom nastani u nekoj osobi, mogu doći nevolje i padovi, ali će joj ona opetovano dolaziti u pamet i pozivati je natrag na Kristov put. Da, svatko je od nas već tisuću puta iznevjerio Boga, ali njegova nas riječ u nama tjera da mu se uvijek iznova vraćamo.

Plod je za druge

Zanimljivo, u Evanđelju se ne spominju plodovi gorušice (kao što je slučaj s klasjem), nego se napominje da će se pod sjenom njezinih grana gnijezditi ptice nebeske (usp. Mk 4,32). Dakle, stablo gorušice služi drugima – to je njezina treća karakteristika. Gorušica iz prispodobe zapravo predstavlja Krista, koji je poput zrna posađen u utrobu žene i dugi je niz godina rastao u tišini (usp. Lk 2,40) da bi u konačnici s drva križa potjerao velike grane pod čijom se sjenom sada gnijezde novi stanovnici neba. To bi trebao biti model života za svakoga od nas: u tišini rasti dok ne dođe vrijeme da potjeramo grane i donesemo obilat rod.

Na govor o donošenju roda nadovezuje se i jedna zanimljiva priča koju sam nedavno čuo. Kao svake godine, i ovoga Antunova bio sam na Svetom Duhu na ispomoći franjevcima u ispovijedanju. Po završetku ispovijedi, za vrijeme lagane okrepe u blagovaonici, jedan mi je fratar, ne znam ni sam zašto, ispričao priču o njihovu subratu. Taj je čovjek bio šesto dijete u obitelji. Kada ga je majka začela, otac se žestoko protivio i zahtijevao pobačaj, no ona to nije dopuštala. Na krštenju u crkvi otac je neočekivano uzeo dijete, donio ga pred svetohranište i rekao: „Ja ga nisam htio, ali ga sada dajem tebi.” Dječak je rastao i majka je cijelo vrijeme molila da postane svećenik, no on je krenuo nekim svojim putem. U ratu su, dok je služio kao branitelj, do njega nekako došle Ivančićeve kasete, koje je preslušavao na svojem walkmanu. Nešto se u njemu promijenilo: čim se vratio iz vojske, ušao je u franjevački samostan, a nakon sedam godina zaređen je za svećenika. Prvo mu je dodijeljena služba kapelana u Vinkovcima. Jedne je večeri u vinkovački samostan provalio naoružan napadač, okupio fratre koji su bili u kući i zatražio od njih novac. Razočaran malim iznosom, u nekom je trenutku iznenada pucao fra Vjekoslavu u glavu. Ostala dvojica braće odmah su ga svladala i pozvala policiju. Tako je završio život fra Vjekoslava Mičude: ubijen je uoči svetkovine Navještenja 2003. godine u 33. godini života i trećoj godini svećeništva.

Zaključak

Kada čovjek čuje ovakvu priču, nekako mu se nametne pitanje: čemu onda sve te peripetije s obraćenjem i pozivom kada je sve završilo tako tragično i besmisleno? Tako razmišlja zemaljski čovjek – onaj koji očekuje vidljive plodove ili barem vidljivu uzročno-posljedičnu vezu između žrtve i ploda. Ali to nije vjera! Vjerovati znači pronalaziti smisao u Bogu: biti svjestan da on vidi i zna bolje od nas, da upravlja svim zbivanjima te da je sve što čini i dopušta tu radi našega spasenja.

Mnogi ljudi očajavaju jer ih Bog nakon tolikih krunica, postova i svetih misa još uvijek nije uslišao. No kršćanska se nada ne sastoji u tome da će Bog, ako budemo dovoljno dobro molili, riješiti sve naše probleme (i to baš onako kako smo mi zamislili), nego u tome da Bog sve vidi i da naše molitve uvijek donose plodove, čak i kada ih ne vidimo. Zato kršćanin ne očajava, nikada, nego u svim situacijama živi radosno i smireno, znajući da mu je život u Božjim rukama, a nagrada pohranjena u vječnosti.