Osamnaesta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Izl 16,2–4.12–15; Ps 78,3.4bc.23–25.54; Ef 4,17.20–24; Iv 6,24–35

Uvod

Današnji je evanđeoski odlomak nastavak izvještaja od prošle nedjelje, kada je Isus nahranio silno mnoštvo u pustinji. No, to hranjenje nije bilo uspješno jer se ljudi dojmilo čudo umjesto znamenja, a ta se dva pojma poprilično razlikuju.

Znamenje i čudo

Tri nedjelje pratimo izlaganje o Euharistiji iz šestog poglavlja Ivanova evanđelja. Počeli smo prošle nedjelje s izvještajem o čudesnom umnažanju kruha kojim Isus hrani pet tisuća ljudi. Važno je ponoviti da se u Ivanovu evanđelju nigdje ne govori o Isusovim čudima, nego o znamenjima. Evanđelist Ivan namjerno pravi tu razliku jer želi istaknuti da Isusova čuda nisu sama sebi svrha, nego su uvijek znak koji ukazuje na nešto više. Isus nije nahranio ljude samo zato da utaži njihovu glad nego i zato da im pokaže da je on novi Mojsije – prorok čiji je dolazak Mojsije najavio, onaj koji će biti poput njega (usp. Pnz 18,15–19). Mnoštvo je vidjelo čudo, ali ne i znamenje. Zato su poželjeli zakraljiti tog Isusa čudotvorca kako bi svaki dan činio slična čuda i tako zadovoljavao njihove apetite. Isus jest kralj, ali nije takav kralj, stoga se povlači u Kafarnaum, kamo se preselio nakon odlaska iz rodnog Nazareta.

Čim ga je mnoštvo pronašlo, Isus ih optuži da nisu prepoznali njegov znak, nego su se zagledali samo u čudo (usp. Iv 6,26). Ne traže ga zato što su shvatili da je on najavljeni prorok, nego zato što žele čudotvorca koji će udovoljiti njihovim potrebama. Ne traže Božjega glasnika kojega će slušati, nego mađioničara koji će njima služiti.

Isusovo znamenje

Nakon što ih je Isus suočio s njihovom sebičnošću, ljudi ga počnu izazivati. Govore mu otprilike ovako: „Ako si ti taj novi Mojsije kojega je Bog poslao, gdje su tvoja znamenja? Mojsije je svaki dan hranio narod u pustinji. Hajde i ti pa ćemo ti onda vjerovati!“ Žele manipulirati Isusom, staviti ga u službu ispunjavanja svojih potreba. No Isus im odgovara da je taj kruh iz pustinje bio samo slika i najava onoga pravoga kruha, Onoga „koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Iv 6,33). Taj je kruh osoba. Taj je kruh Isus koji stoji pred njima – tko dolazi k njemu, nikada više neće ogladnjeti. Isus to potvrđuje govoreći: „Ja sam kruh života“ (Iv 6,35), što je prijelomna rečenica ovoga poglavlja nakon koje ga mnogi učenici napuštaju, o čemu ćemo više slušati iduće nedjelje.

Mana je slika Euharistije

U cijelom ovom diskursu prepoznajemo otajstvo Euharistije, koja je jedina pravi kruh koji istinski može zasititi čežnje našega srca. U prvom smo čitanju slušali kako Bog hrani narod u pustinji, pa promotrimo koliko u tom opisu ima sličnosti s Euharistijom. Uz to što u oba slučaja hrana dolazi s neba, čitamo da je Bog u pustinji dvostruko hranio narod: ujutro kruhom, a navečer mesom. Euharistija također ima taj dvostruki karakter jer pod prilikom kruha dobivamo Isusovo tijelo, odnosno meso.

U Knjizi Izlaska stoji da bi prije pojave nebeskoga kruha „obilna rosa sve orosila oko tabora“ (Izl 16,13). U toj „rosi“ Crkva prepoznaje Duha Svetoga, i zato u misi molimo: „Rosom Duha svoga posveti ove darove, da nam postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista.“ Kada su Izraelci prvi put vidjeli taj kruh, pitali su se međusobno: „Što je to?“ (hebr. man hu). Od tog su pitanja skovali naziv za ovaj nebeski kruh – mana. Taj je naziv više izraz čuđenja nego što objašnjava samu pojavu, jer mana doslovno znači ‘što’. Iako su četrdeset godina svaki dan jeli ovu hranu, svejedno im nije bilo jasno kako ona nastaje ni o čemu je tu zapravo riječ.

Slični se upitnici pojavljuju i nad našim shvaćanjem Euharistije. Svi smo naučili pobožne izraze o Euharistiji – da je ona vrhunac kršćanskog života, izvor snage, okrepa za put i slično – ali koliko iskreno možemo reći da zaista shvaćamo što je to Euharistija, što je to pričest? Koliko smo se puta pričestili, a svejedno ne shvaćamo što točno radimo? I to je prihvatljivo. Ne moramo uvijek sve do kraja razumjeti i dokučiti, nego prihvatiti ono što je dobro i korisno. U konačnici, ne znamo do kraja ni kako zemaljska hrana nastaje i djeluje u našem organizmu, ali čak i tek rođeno dijete zna da treba jesti.

Zaključak

Mojsije na pitanje naroda odgovara: „To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.“ (Izl 16,15). Euharistija je hrana koja nam omogućava da preživimo boravak u pustinji zemaljskoga života i hrana koja nas krijepi za put u nebesku domovinu. Često znamo čuti prigovore: „Zašto bih morao ići na misu, zar ne mogu kod kuće njegovati odnos s Bogom?” To je isto kao i pitati: „Zašto moram jesti, zar nije dovoljno zamisliti hranu?” Čovjek je cjelina duha i tijela – zato nam Bog daje tjelesnu hranu kao duhovnu okrepu, da odgovara jedinstvu naše duše i tijela. Činjenicu da je Euharistija zaista nužna hrana za naš život, lako je dokazati jednostavnim eksperimentom: idite svaki dan na misu pa nakon mjesec dana promotrite u kakvom je stanju vaša duša. Jesu li se pojavili duboka radost i smisao koji prije nisu bili tu ili je sve ostalo isto? Ljude koji se učestalo žale na životne teškoće samo treba pitati koliko su se puta pričestili u posljednjih mjesec dana. Odgovor je najčešće porazan.

Euharistija, man hu? – Što je to? – „To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.“ (Izl 16,15). Važnije od potpunog shvaćanja što je Euharistija jest shvaćanje tko nam je daje i što s njome trebamo raditi. Dolazeći do ovoga stola i hraneći se Istinskim Kruhom, ne dobivamo samo snagu za svladavanje životnih izazova nego i ljubav, prihvaćenost, sigurnost, i sve ostalo za čime čezne naše srce.