Kada misliš da si pobožan
Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Pnz 4,1–2.6–8: Ps 15,2–4ab.5ab; Jak 1,17–18.21b–22.27; Mk 7,1–8.14–15.21–23
Uvod
Iz Evanđelja slušamo kako se Isus obračunava s farizejima koji su upali u jednu od zamki Zloga, nasjeli na jedan đavlov trik koji je i danas vrlo aktualan. Mnogi padaju i postaju njegove žrtve na isti način kada neke neugodne i neshvatljive Božje zapovijedi počnu zamjenjivati ljudskim običajima, a sve pod izlikom pobožnosti, dobrote i, naravno, ljubavi.
Pranje ruku
Perete li ruke prije jela, poput farizeja, ili pak, poput apostola, jedete nečistim rukama? Što ima toliko loše u pranju ruku da je Isus zbog toga napao farizeje? Prvo moramo znati da židovsko pranje ruku nije imalo veze s higijenom, nego je to bilo obredno pranje. Živimo u svijetu koji je zaražen grijehom i smrću, pa se zato, ako želimo doći pred Boga, moramo od svega toga očistiti, barem simbolički. Stoga je Bog naredio Židovima da se prije ulaska u Hram moraju obredno oprati, očistiti (usp. Izl 40,30–32). Svrha ovoga čina nije bila imati čiste ruke i noge, nego simbolički skinuti sa sebe nečistoću grijeha, skinuti sa sebe svjetovnost i otvoriti se prostranstvu u kojem Bog prebiva. Ova je gesta bila vanjski znak unutarnje promjene duha.
Kada ulazimo u crkvu, umačemo ruku u blagoslovljenu vodu i činimo na sebi znak križa. Svrha ove geste nije močenje čela ili razgibavanje lakta, nego bi nas trebala podsjetiti na krštenje, po kojem smo postali Božja djeca, i oraspoložiti za dolazak u Božje prebivalište. Taj vanjski znak treba biti odraz promjene našeg nutarnjeg raspoloženja.
Farizeji su imali jednu plemenitu želju: htjeli su stalno biti čisti, ne samo u Hramu nego i u svojoj svakodnevici, kako bi im čitav život bio prožet Božjom prisutnošću. Mi kršćani imamo slične želje: želimo biti sveti ne samo na misi nego i na poslu, u obitelji, među prijateljima; želimo u svim životnim situacijama svjedočiti Kristovu ljubav. Tako su se s vremenom farizeji počeli sve češće i češće prati – najprije samo svoje ruke, a potom i svoje posuđe.
Taj se običaj, proizašao iz revnosti za Gospodina, proširio i izvan farizejskih krugova, tako da je većina Židova uskoro počela redovito prati ruke i razne predmete kako bi Bog mogao doći u njihovu svakodnevicu. Iako Bog ništa od navedenog nije naredio, po sebi je to bio hvalevrijedan običaj. Zato Isus ne kritizira njihov običaj, nego to što su zbog običaja zanemarili Božje zapovijedi, koje nisu samo lijepe i dobre nego i neophodne za život. Pritom sarkastično citira Izaiju: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“ (usp. Iz 29,13). Zašto kažemo da mu je ton sarkastičan? Farizeji su sebe držali nasljednicima proroka – ljudi koji su bili pravedni usred bezbožnoga naroda – a Isus im sada govori (bolje rečeno, nabija im na nos) da oni nisu nasljednici proroka, nego nasljednici ljudi koje su proroci opominjali; da su nasljednici zlikovaca, bludnika, lopova, ubojica, preljubnika, bezumnika i sličnih; da čine sve ono što nabraja nekoliko redaka poslije (usp. Mk 7,21s). To je strašna optužba.
Zamka za naš duhovni život
Trik na koji su farizeji nasjeli i dalje je vrlo aktualan i đavao se njime služi kako bi nas udaljio od Boga. Svaki čovjek u srcu gaji čežnju za Bogom, želi činiti ono što je ispravno, ono što je dobro, želi ljubiti i biti ljubljen. No ljudska je narav ranjena grijehom i zato naš razum često nije sposoban razlučiti dobro od zla. Tako ljudi, u želji da postanu dobri i pobožni, počnu uvoditi razne običaje, koji sami po sebi mogu biti i vrlo dobri. Izmislili smo devetnice, hodočašća, križne puteve, postove i mnoge druge pobožnosti koje su, ponavljam, po sebi odlične stvari što nas vode k Bogu. Bog nam nikada nije naredio da to radimo (niti nam je zabranio), ali jest naredio da radimo nešto što mi katolici često zaboravljamo: naredio je da čitamo njegovu Riječ, da po njoj upoznamo Božju ljubav i nađemo odgovor na pitanja tko smo i koji je naš smisao ovdje na zemlji.
Zašto katolici imaju najviše prašine na Bibliji? Često zato što zbog silnih pobožnosti nemaju vremena za nju. To je prvi korak odvajanja od Krista, izvora naše vjere i života, a početak slijeđenja ljudskih uredbi. Sveto pismo mora biti prioritet, preče od svih pobožnosti. Ako taj redoslijed obrnemo, onda nas je đavao nasamario.
Ta se đavolska logika nastavlja ovako: „Nisam stigao na nedjeljnu misu, ali išao sam s djecom na izlet.” Od Boga nas se uvijek odvlači nečim primamljivim, nečim što zvuči dobro i plemenito. Provesti dan s obitelji, ima li išta ljepše? Ima! Biti s Bogom i vršiti njegove zapovijedi. Prvo nas đavao odvoji od Pisma, potom od mise, onda od ljudi koji imaju Božjega duha u sebi, pa od molitve… uvijek nekim zavodljivim trikom. U konačnici nas odvoji i od zdravog razuma. Rezultat je svega karikatura, slika današnjega čovjeka koji, umjesto da ljubi djecu, ljubi životinje; umjesto da se bori protiv nepravde, prosvjeduje za nemoral i ubojstvo; umjesto da raste u mudrosti, slobodu koristi za mentalno robovanje raznim tehnološkim inovacijama i multimedijskim sadržajima.
Ovdje slobodno možemo primijeniti Isusov sarkazam iz Evanđelja, jer oni koji danas sebe nazivaju nasljednicima velikih boraca za ljudska prava, boraca protiv totalitarnih sustava, zapravo su mentalni nasljednici njihovih neprijatelja, bezbožnih diktatora. Poput njih proganjaju neistomišljenike, u prvom redu svećenike i Crkvu, jer se ne uklapaju u njihovu ideološku matricu, i to u ime ljubavi. A sve je počelo kada su se odvojili od Božje riječi.
Zaključak
Mojsije u prvom čitanju za Božje zapovijedi govori: „Držite ih i vršite: to će… biti vaša mudrost i vaša razboritost“ (Pnz 4,6). Postoji puno hvalevrijednih ljudskih običaja. Isus nije govorio protiv njih ili tražio da se ukinu, ali ako ih stavimo ispred Božjih zapovijedi i Božjih riječi, oni nam postaju zamka. Ispravno posloženi životni prioriteti put su u ispravan život. Bdijmo nad tim područjem života kako nas tmina ne bi zatekla nespremne.