Mnogi odlaze, ali kome?
Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Jš 24,1–2a.15–18b; Ps 34,2–3.16–23; Ef 5,21–32; Iv 6,60–69
Uvod
Danas završavamo sa šestim poglavljem Ivanova evanđelja, s raspravom o kruhu života. Pratimo posljedice ovoga teškog govora, jer mnogi učenici napuštaju Isusa. Mnogi, ali ne svi.
Učenici odlaze
Već nekoliko nedjelja slušamo Isusov skandalozni govor o tome kako onaj tko želi imati puninu života i dospjeti u raj, mora vjerovati u njegovo božanstvo, jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv. Objašnjavali smo zašto je to bilo toliko strašno čuti ondašnjim slušateljima. Posljedica je Isusova govora to da mnogi učenici odlaze od njega: „više nisu išli s njime“ (Iv 6,66). Paradoks je u tome što oni Isusa nisu napustili kada je govorio o životnim teškoćama, odricanju, zabranama ili progonu što će zadesiti one koji drže njegovu riječ, nego ga napuštaju nakon govora o najljepšem daru koji je donio čovječanstvu, nakon govora o euharistiji.
Otajstvo braka
U drugom čitanju Pavao govori o bračnom životu, i to pomalo apstraktno i teško razumljivo. Na više mjesta u svojim poslanicama apostol Pavao pokušava urediti spolni moral i bračni život u Crkvi. Upravo su takvi govori razlog zašto najveći broj ljudi danas odstupa od Isusa i njegove Crkve. Sablažnjavaju se zbog toga što Crkva govori „ne“ predbračnim odnosima, kontracepciji, pornografiji, homoseksualnim odnosima, promjeni spola, ponovnoj ženidbi itd. Isti je paradoks i ovdje prisutan. Kao i učenici u ovom odlomku Ivanova evanđelja, naši suvremenici odlaze od Crkve jer se sablažnjavaju nad možda najljepšim i danas najpotrebnijim naukom koji ona može ponuditi čovječanstvu.
Upravo je nauk Crkve o ljudskoj spolnosti i ljudskom tijelu lijek za većinu problema koji u naše vrijeme uništavaju brojne živote. Često čujemo: „Što Crkva ima ulaziti u nečiju spavaću sobu?“ Na to odgovaramo: u spavaćoj je sobi svatko od nas nastao, a bračni je život naših roditelja, koji u toj sobi doživljava svoju kulminaciju, trajno obilježio naše živote. Ako o čemu treba govoriti, onda treba o spolnosti i obiteljskom životu. No to nam je teško slušati. Evanđelje kaže: „tvrda je to besjeda” (Iv 6,60), zato što često ne razumijemo dobro što nam se govori, a još češće zato što na tom području ima jako puno sebičnosti.
Ljubite žene
Današnje je drugo čitanje među feministicama vjerojatno najcitiraniji biblijski odlomak, ali samo zato što ga se potpuno krivo shvaća i naglašava: „muž je glava žene“ (Ef 5,23), neka se žene podlažu muževima u svemu (usp. Ef 5,24). A zapravo, ako bi se itko trebao buniti na to da mu se u ovom odlomku nameće ogroman teret i guši njegova sloboda, onda bi to trebali biti muškarci, jer Pavao kaže: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu“ (Ef 5,25). Ako se zapitamo kako je to Krist ljubio Crkvu, uviđamo da je ovo najsablažnjiviji redak Pavlove poslanice. U trenutku kada ga je Crkva izdala, zatajila i ostavila, Isus je dragovoljno za nju dao svoj život, da bi ona mogla živjeti. Drugim riječima, Pavao govori: muževi, morate toliko ljubiti svoju ženu da, čak i ako vas izda, zataji, prevari, pokrade i ode, budete spremni dati svoj život za nju kako bi ona pronašla spasenje i vječni život.
Ovo je izvorno izrečeno u kulturi gdje je onaj muškarac koji je bio glava obitelji imao vlast nad životima ostalih članova te obitelji. No Pavao govori: muževi, nemate pravo oduzimati tuđi život; naprotiv, imate dužnost položiti vlastiti. Ipak, ključ tumačenja nalazimo u posljednjoj rečenici: „Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,32), što znači da je sve ovo prvenstveno opis zaručničkog odnosa kakav bi trebao vladati između Krista i Crkve te da brak mora biti znak i svjedočanstvo tog odnosa. Pavao ne piše recept za uspješan brak, nego daje upute kako od braka načiniti sakrament – vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi.
Kome da idemo?
Kada sam se prije skoro dvadeset godina obratio i shvatio da je Bog živ, da je prisutan u mome životu i da me beskrajno voli, bilo mi je savršeno jasno da, ako želim ljubavlju odgovoriti na njegovu ljubav, moram slijediti sve što njegova Crkva naučava, a ponajprije ono što se tiče nauka o ljudskom tijelu i spolnosti. Do tada sam imao neke svoje filozofije o tom području života, koje i nisu bile moje, nego ono što čovjek pokupi od raznih manipulatora koji drugima ne žele dobro. Danas, nakon završenog studija teologije, mogao bih tri dana razlagati i objašnjavati koji je smisao svega toga što Crkva naučava i zašto je to jedini ispravan način života, no tada nisam znao složiti ni dvije rečenice; znao sam samo da Bog to od mene traži.
Apostoli nisu shvaćali zašto moraju jesti Kristovo tijelo, ali su znali da on to od njih traži. Kada ih je Isus pitao misle li možda i oni otići, Petar je odgovorio: „Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,68).
Zaključak
Jošua u prvom čitanju govori Izraelcima: „Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služiti“ (Jš 24,15). Drugim riječima, ako vam se ne sviđa što Crkva govori, izaberite si neku drugu. Ali kada jednom upoznamo živoga Boga, njegovu ljubav i brigu koju pokazuje prema nama, kada shvatimo da je on ustanovio Crkvu i u njoj prebiva, da je ona njegovo Tijelo, njegov glas i njegova prisutnost ovdje na zemlji, onda znamo da izvan Crkve nema ni Krista, ni života, ni spasenja. Koja je alternativa Crkvi? Ništavilo, smrt i besmisao. „Kome da idemo?“ pita sv. Petar. Kome da idemo kad jedino ti, Gospodine, imaš riječi vječnoga života?
Na kraju, zanimljivo je da baš Iv 6,66 glasi: „Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.” Zaista, đavolsko je djelo napustiti Krista i njegovu Crkvu.