Dvadeseta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Izr 9,1–6; Ps 34,2–3.10–15; Ef 5,15–20; Iv 6,51–58

Uvod

Kao da već Isusov govor o tome da je on kruh živi koji s neba silazi nije bio dovoljan, u današnjem evanđeoskom odlomku Isus dodatno zaoštrava retoriku i naglašava da doslovno moramo jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv.

Jedenje kao metafora?

U prvom čitanju Božja mudrost poziva ljude da jedu njezin kruh i vino, što je metafora za čitanje Svetoga pisma i proučavanje mudrosne literature. Čak i u našem jeziku mislimo nešto slično kada kažemo: „Ta mi je knjiga bila toliko zanimljiva da sam je progutao u jednom danu.” U Evanđelju, međutim, Isus nekoliko puta jasno ponavlja da ono što govori zaista misli doslovno: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni“ (Iv 6,54). Po burnoj reakciji prisutnih Židova vidimo da su ga i njegovi slušatelji tako shvatili.

Život je u krvi

Da bismo mogli pojmiti puni smisao ovih riječi, moramo znati što je krv značila u židovskoj vjeri. Levitski zakonik izričito zabranjuje Židovima da piju krv bilo koje životinje „jer je život svakog bića u krvi“ (Lev 17,11). Što to znači, osim činjenice da će životinja ili čovjek umrijeti ako im pustimo svu krv? Kako bismo pronašli odgovor, opet se moramo vratiti na početak Biblije.

Kada se pobunio protiv Boga, čovjek je izgubio pravo na božanski život i Gospodin ga je protjerao iz edenskog vrta (usp Post 3,22s). Otad su se mnogi opaki ljudi pokušavali vlastitim silama vratiti u edenski vrt i dokopati nadnaravnih božanskih moći, a jedan je od načina bio taj da piju krv životinja koje su moćnije od njih. Primjerice, bik je snažniji od čovjeka, pa su poganski narodi u hramovima klali bikove i pili njihovu krv vjerujući da će tako steći bikovsku snagu. Zato Bog Židovima izričito zabranjuje ovakve prakse: želi ih odgojiti da prestanu sami sebi grabiti moć koja im ne pripada (a pogotovo ne životinjsku), nego da se nauče oslanjati na njega kao onoga koji će im dati sve što trebaju za život.

Za život vječni

I zaista, „život svakoga živog bića jest njegova krv“ (Lev 17,14), stoga će oni koji piju krv životinja živjeti kao te životinje i ostati smrtni, dok će oni koji piju Božju krv imati božanski, odnosno vječni život. No Židovi su bili zatvoreni, u svome mentalitetu zabrana i propisa, te nisu shvaćali da je nastupila punina vremena, da je došlo vrijeme kada je Bog odlučio čovjeka ponovno pustiti u raj, u svoju blizinu, gdje će Bog i čovjek moći živjeti zajedno, jedan uz drugoga.

Ali ne, Isusove riječi nisu metafora: ovdje tijelo i krv ne predstavljaju njegov nauk, nego on doslovce od nas traži da jedemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv. To je očito i usprkos tome što se u našem prijevodu donekle izgubila težina izvornih izraza. U prva tri retka Isus se služi grčkim glagolom fago, koji općenito označava konzumaciju hrane i počesto se u Svetom pismu upotrebljava metaforički. Tako je upotrijebljen i u prvom čitanju, u Izr 9,5 (u Septuaginti), gdje je zaista riječ o metafori. No u Evanđelju, kada uznemireni farizeji od Isusa zatraže da pojasni kako to on misli dati svoje tijelo za jelo, Isus pooštrava retoriku te od idućeg retka (Iv 6,54) upotrebljava grčki glagol trógó, koji više znači ‘gristi’ i ‘žvakati’ nego ‘jesti’. Smisao te riječi puno je siroviji i ona se nikada ne upotrebljava metaforički.

Nadalje, kada Isus kaže: „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko“ (Iv 6,55), riječ istinsko (grč. aléthés) može se prevesti i kao ‘stvarno’. Drugim riječima, Isus izričito govori: „Moje tijelo nije simbolička hrana, nego stvarna, prava, doslovna hrana koju morate jesti”. A kako Isus ovdje misli doslovno, tako misli doslovno i kada kaže: „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.“ (Iv 6,58).

Nužnost euharistije

Naravno da mi katolici u ovom govoru prepoznajemo euharistiju, ali smo jednako tako pozvani shvatiti i svu njezinu dubinu i ozbiljnost. Euharistija nije nekakva alegorija, obredna gesta ili obilježavanje nekog događaja iz prošlosti, nego je u njoj prava osoba Isusa Krista. U pričesti je istinski prisutno Isusovo tijelo i krv, duša i božanstvo, dakle živa i cjelovita osoba.

Bog je svugdje prisutan u svome božanstvu, duhovno, ali je kao čovjek prisutan jedino zdesna Ocu u nebesima i u svetoj misi. S Božjim duhom možemo biti bilo gdje i bilo kada, ali s utjelovljenim Bogom možemo biti jedino na misi. To je slično onome što možemo vidjeti u primjeru dvoje zaljubljenih: oni žele i tjelesno biti zajedno, a ne tek duhom. Tako i Bog nas toliko voli da želi da naš ljubavni odnos ne bude samo duhovan nego i tjelesan. Stoga, iako je uzašao na nebesa, Isus i dalje ostaje s nama, stvarno prisutan u euharistijskom sakramentu.

Sada shvaćamo zašto Crkva inzistira na nedjeljnoj euharistiji i zašto neopravdano propuštanje nedjeljne mise naziva smrtnim grijehom, u skladu s Isusovim upozorenjem: „Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!” (Iv 6,53). Ne imati života u sebi znači biti mrtav! Ne doći na nedjeljnu misu znači ubiti svoj duhovni život – zato to i nazivamo smrtnim grijehom. Nije to Crkva izmislila, nego su to Isusove riječi.

Sveti Pavao u Poslanici Efežanima poziva: „Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja!“ (Ef 5,17), a nešto nam slično poručuje i prvo čitanje. Ako Isus kaže da nam je život u tome da jedemo njegovo tijelo, što može biti važnije od toga? Gosti, treninzi, godišnji odmori…? Takvi izgovori zvuče neopisivo jadno, a posebice onaj koji đavao jako voli: „Meni to ne treba jer imam svoj osobni odnos s Bogom.” Ali nemaš! Mi smo ljudi tjelesna bića, što znači da, ako želimo imati pravi odnos s Bogom, on mora biti i tjelesan – toliko stvaran da jedemo njegovo tijelo, njegov božanski, vječni život, da po njemu živimo i imamo spasenje.

Zaključak

Pričao je jedan čovjek kako je neki njegov prijatelj muslimanske vjeroispovijesti izrazio želju da dođe na svetu misu, iz puke znatiželje. Ovaj ga je prethodno ukratko pripremio i objasnio što je misa. Poslije mise, taj je musliman rekao: „Ja ne vjerujem da je ovo tijelo Kristovo.” – „Dobro, ti imaš svoja uvjerenja, mi kršćani imamo svoja…” – „Ne, krivo sam se izrazio. Želim reći: ne vjerujem da vi katolici vjerujete da je to tijelo Kristovo. Jer, kad bih ja vjerovao da se preda mnom nalazi Bog, Gospodar i Stvoritelj svega svemira, kleknuo bih i nikada više ne bih ustao.”

Mnoge stvari u životu uzimamo zdravo za gotovo, posebice neke temeljne istine naše vjere. Zato nas Crkva odabirom misnih čitanja iznova prisiljava da si te istine posvijestimo i da napokon dopustimo da nas one promijene.