Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Iz 50,5–9a; Ps 116,1–9; Jak 2,14–18; Mk 8,27–35
Featured image “Pope Francis with children” by ThiênLong is licensed under CC BY-SA 2.0.

Uvod

Isus pita učenike: „[Š]to vi kažete, tko sam ja?” (Mk 8,29). Ovo pitanje, koje je upućeno i nama, možda je najvažnije pitanje koje postoji, jer odgovor na njega mijenja sve.

Tko je Isus?

Ako je Isus samo mudar učitelj, onda ću možda poslušati neke njegove savjete koje smatram korisnima. Ako je on Božji prorok, možda mi neke njegove riječi posluže kao životna inspiracija. No, dobro znamo da je Isus za sebe tvrdio da je puno više od toga: tvrdio je da je Bog, stvoritelj svega svemira i svih ljudi, koji je sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom, koji je mučen i umro zbog naših grijeha da bismo mi stekli spasenje te uskrsnuo od mrtvih da bismo mi zadobili vječni život.

Kako na to odgovoriti? Kako ovu istinu uklopiti u svoj život? Svi smo išli na vjeronauk u školi i naučili neke vjerske formulacije, ali jesmo li zaista shvatili tko je Isus? Jer ako je on Bog koji je s neba sišao, onda ne postoji ništa što može biti važnije. Moj cijeli život mora se vrtjeti oko toga da što bolje upoznam tog Isusa i slušam što je govorio, zar ne? Inače imam krajnje neozbiljan odnos prema stvarnosti.

Mesija mora trpjeti

A ipak, čini mi se da se većina ljudi upravo tako ponaša. Reći će da su kršćani, da vjeruju u Isusa, da se mole Bogu, ali će svoj život krojiti onako kako oni misle da je najbolje. Iako to možda čine u najboljoj namjeri, takav je pogled na život potpuno izvitoperen i pogrešan. Upravo tako i Petar čini u današnjem čitanju iz Evanđelja, a Isus ga zato oslovljava najgorom mogućom pogrdom: govori mu da je sotona.

Što se nalazi u pozadini? Petar najprije uspješno daje odgovor na Isusovo pitanje govoreći: „Ti si Pomazanik – Krist!” (r. 29). Taj odgovor podrazumijeva i velika očekivanja naroda vezana za dugo iščekivani dolazak Božjeg pomazanika – Krista, odnosno Mesije – koji će uništiti Izraelove neprijatelje, obnoviti Davidovo kraljevstvo, donijeti trajni mir narodu… O njemu su govorili brojni proroci, a jedno takvo proročanstvo imamo i u današnjem prvom čitanju: spjev o Sluzi Gospodnjem iz Knjige proroka Izaije. Dok smo ga slušali, jesmo li prepoznali Isusovu Muku u tim riječima koje su zapisane oko 500 godina prije događaja koje opisuju? „Leđa podmetnuh onima što me udarahu… lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.“ (Iz 50,6).

Mi sve ovo prepoznajemo jer znamo cijelu priču, znamo što se poslije dogodilo s Isusom, no Židovi koji su ga tada slušali to nisu razumjeli. Krist je, prema njihovim shvaćanjima, trebao doći i trijumfalno zbaciti sve neprijatelje naroda. Iako su u Svetom pismu imali sve jasno napisano, oni su Božju riječ tumačili onako kako je njima bilo ugodno čuti, a ne onako kako je Bog zaista rekao. Stoga se Isusova prva najava „kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi” i „da bude ubijen” (Mk 8,31) jednostavno nije uklapala u njihovu viziju Kristova djelovanja.

Nakon te najave odigrala se jedna scena koja se neprestano ponavlja od početka ljudske povijesti do dana današnjega: čovjek kreće ispravljati Boga. Ovdje konkretno Petar ispravlja Isusa govoreći da se najavljeno ne smije dogoditi. Isusova je reakcija poprilično zastrašujuća: naziva ga sotonom, dakle svojim neprijateljem (usp. r. 33).

Želimo Boga po svojoj mjeri

Na ovom primjeru vidimo kako lako kršćani mogu postati Isusovi neprijatelji a da toga uopće nisu svjesni. Kako? Tako što žele, u najboljoj namjeri, prilagoditi Isusa svome zemaljskom načinu razmišljanja umjesto da puste Isusa da njih promijeni. Petar je sebe postavio za Isusova učitelja, a treba biti obrnuto. Naš prijevod Isusova prijekora glasi: „Nosi se od mene, sotono” (r. 33), no u izvorniku doslovno piše: „Idi iza mene.” Isus je bio na putu prema Jeruzalemu (gdje znamo što se sve dalje dogodilo), a Petar mu je stao na put i priječio da ide dalje. Isus Petru ne govori tek da mu se makne s puta, nego da stane iza njega i krene za njim. Ponavlja one riječi koje mu je uputio kada ga je prvi put ugledao: „Hajde za mnom!” (usp. Mk 1,16s).

Isus je uzašao na nebesa, ali njegovo Tijelo – Crkva – ostaje na zemlji. Ona, vođena Duhom Svetim, nastavlja govoriti Isusove riječi, međutim, ista se scena iz Evanđelja ponavlja i danas – onda kada neki kršćani sebe postavljaju za učitelje i žele promijeniti nauk Crkve umjesto da dopuste da Isus njih promijeni. Iako to ne shvaćaju, tako se promeću u Božje neprijatelje.

Nažalost, već su mi više puta neki roditelji prigovarali i iščuđavali se kako smijem govoriti njihovoj djeci da je smrtni grijeh ne doći nedjeljom na misu. Svi smo mi kršćani tu prvenstveno zato da slušamo Isusa kako govori preko svoje Crkve i da pustimo da nas to promijeni, a ne obrnuto! Naravno da svatko, ako mu što nije jasno, ako ima problema s prihvaćanjem bilo čega, slobodno može pitati, dapače, ima dužnost pitati. I Marija je pitala anđela „kako će to biti” (Lk 1,34), ali je nakon toga slušala odgovor i dopustila da je Božja riječ promijeni. To je pozicija kršćanina u Crkvi: slušati Božju riječ, Božji nauk, a zatim dopustiti da ga on promijeni.

Zaključak

Možda je glavni problem naš iskrivljeni pogled na Crkvu: to što je promatramo kao neku instituciju, neko društvo sa specifičnim pravilima.

Sveti Ivan XXIII. bio je papa u vremenu kada su se pojavila brojna društvena pitanja i prakse za koje se činilo da odudaraju od onoga što Crkva naučava. Kako bi se suočio s tim problemom, napisao je encikliku „Mater et Magistra” („Majka i Učiteljica”). Na internetu je dostupan hrvatski prijevod,¹ a ja vam preporučujem da pročitate barem uvod (za što će vam trebati dvije minute) i pokušate uočiti pažljivo odabrane riječi kojima se Papa služi.

Ovdje ću citirati samo početak uvoda: „Majka i Učiteljica naroda, katolička Crkva, ustanovljena je od Krista Isusa zato da svi koji, u tijeku vjekova, dođu u njezino krilo i zagrljaj, nađu spas i puninu izvrsnijega života. Toj je Crkvi, »stupu i podlozi istine« (1 Tim 3,15), njezin presveti Osnivač povjerio dvostruku zadaću: da mu rađa djecu i da rođene uči i vodi, majčinskom se providnošću brinući za život pojedinaca i naroda, život čije je uzvišeno dostojanstvo imala uvijek u najvišoj cijeni i budno ga čuvala.”

Crkva je majka! Majka će uvijek biti na mojoj strani i željeti mi dobro. Ako mi nije jasno nešto što Crkva naučava, ako mi moja zaključivanja i razmišljanja ne dopuštaju da nešto prihvatim, možda mi je tad najpreče i najpotrebnije da krenem graditi primjereno povjerenje prema njoj kao onoj koja me ljubi i koja mi daruje život.