Trideset i druga nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: 1Kr 17,10–16; Ps 146,6c–10; Heb 9,24–28; Mk 12,38–44

Uvod

Isus se opet ruga našoj ljudskoj logici. Prvo napada i optužuje najuglednije članove židovskog društva, a potom uzvisuje i pohvaljuje one s dna društvene ljestvice. To ne radi zato što voli izokretati stvari, nego zato što Bog vidi ono što je našim očima skriveno.

Pismoznanci

Iz Evanđelja najprije slušamo Isusovu snažnu osudu pismoznanaca i njihova ponašanja. Pismoznanci su bili skupina izuzetno školovanih ljudi, izvrsni poznavatelji Svetog pisma, ali i hebrejskog jezika, govorništva i drugih područja. Budući da je u ondašnjem židovskom društvu vjera zauzimala središnje mjesto, možemo ih nazvati ne samo društvenim uglednicima nego i svojevrsnim zvijezdama. Gdje god bi došli, sjedali bi u prve redove, na najbolje pozicije, ljudi bi ih u prolazu pozdravljali i naklanjali im se, divili se, snimali selfije s njima, pozivali ih na zabave kao počasne goste… S druge strane, njima su te pogodnosti i pažnje odgovarale, godilo im je da ih se tako časti. Zato su i šetali u dugim haljinama, odnosno posebnim odorama, da bi ih ljudi prepoznavali; molili su javno, na cestama, da bi se obični smrtnici divili njihovoj pobožnosti, i radili još štošta slično tome. Iako se činilo da su svoj život posvetili proučavanju Božje riječi, iz Isusova govora možemo zaključiti kako im je prva motivacija ipak bilo častohleplje. Osim što ih proziva zbog pretvaranja, Isus izriče još jednu zanimljivu optužbu na njihov račun: da „proždiru kuće udovičke“ (Mk 12,40).

Sjećam se jednog događaja od prije nekoliko godina… Bio sam u katedrali i na ulazu primijetio jednu sitnu pogrbljenu staricu, zaista siromašno obučenu. Ono što je nosila na sebi nije sličilo na odjeću, nego na niz jedna za drugu pričvršćenih krpa naslaganih u nekoliko bezbojnih, istrošenih slojeva. Još sam nešto posebno primijetio na njoj što me pogodilo: nije imala cipele, nego su joj noge bile umotane u nekoliko krpa i debelih čarapa, a vani nije bilo ljeto. Takva je stajala lijevo od ulaza u katedralu, tamo gdje su slike hrvatskih svetaca. Ispod tih slika nalazi se nekoliko škrabica. Ona je pažljivo čitala natpise iznad njih, gdje su naznačene različite potrebe za koje se skupljaju milodari: „Kruh sv. Ante“, „Za obnovu katedrale“ itd. U tom sam trenutku pomislio: „Pa nije valjda da će ona koja nema ništa sada davati novac Crkvi!“ Nakon što je dobro odmjerila svaku škrabicu i razmislila, u jednu je ubacila najvjerojatnije neki sitan novac. Od svih škrabica koje su tamo stajale, od svih potreba koje Crkva ima, znate li koju je odabrala? Onu iznad koje je pisalo: „Za duhovna zvanja“. Tada sam bio student prve godine bogoslovije i u tom sam trenutku spoznao da je netko u 21. stoljeću u Zagrebu bos… zato da bih ja mogao postati svećenik. Ovdje nije važan novac koji je proslijeđen sjemeništu, nego milosti koje je ona svojim činom isprosila.

Udovica iz Evanđelja

Kada Sveto pismo spominje udovice, tu se uvijek misli na one najsiromašnije i najjadnije u društvu. Žene koje bi u ono doba ostale bez muža ujedno bi ostale i bez prihoda, bez mogućnosti da se obrane ili za bilo što izbore u životu. Bile su ovisne o tuđoj pomoći, koja često nije dolazila. Ali te su udovice znale da postoji nešto što je važnije i od njihova života, a to je Bog. Zato su one, koliko god malo imale, često bile spremne i to što nemaju dati za Hram. Kao i u mnogim našim crkvama, na ulazu u jeruzalemski Hram bile su škrabice za godišnji porez, za golubice, drvo, tamjan, dobrovoljne priloge i druge potrebe. Dio je tako prikupljena novca služio i za školovanje svećenika i pismoznanaca, za uzdržavanje ondašnjih nositelja duhovnih zvanja. Problem je bio u tome što se to njihovo duhovno zvanje izrodilo u častohleplje i sebeljublje. Zato ih Isus optužuje da „proždiru kuće udovičke“ (Mk 12,40).

U nastavku evanđeoskog odlomka opisuje se zgoda u kojoj upravo jedna od tih udovica dolazi i ubacuje u škrabicu sve što ima. Isus je pohvaljuje i uzdiže iznad svih hramskih mecena: oni su možda financirali dobar dio gradnje Hrama, ali ona je svojom žrtvom od neba isprosila brojne milosti za izgradnju unutarnjeg, duhovnog hrama, što je puno važnije. Zato Isus može reći da je dala više. Ne tek zato što se više toga odrekla, nego zato što je objektivno zaista više učinila.

Zaključak

Slično je učinila i udovica iz prvog čitanja: doslovno je sve što je imala dala Božjemu proroku kako bi se Božja riječ mogla nastaviti širiti. Možda je to učinila iz osjećaja straha i ljutnje, nevoljko, ali je ipak učinila, a Bog se pobrinuo da joj ničega ne uzmanjka.

Židovi su davali desetinu u Hram kako bi prokušali svoju vjeru u Boga. Isus sada traži više od desetine, traži da sebe u potpunosti predamo Bogu. Neposredno prije ovoga događaja Isus je izrekao riječi koje smo slušali prošle nedjelje, o tome koja je zapovijed najveća: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega…“ (Mk 12,33). Ne desetinom srca, nego cijelim srcem, cijelom dušom, snagom i umom! Upravo će to davanje svega što imamo uroditi najvećim milostima za naš život. Ne mora to biti samo novac, jer danas je možda najlakše dati novac – mnogi ga ljudi imaju suviše. Bog od nas traži da mu predamo i svoje stavove, misli, slobodno vrijeme, snove, želje… sve što imamo i što jesmo. Želi da to učinimo bez straha jer imamo njegovo obećanje: on će se pobrinuti da nam ničega u životu ne uzmanjka.