Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa – C
Čitanja: 1Sam 1,20–22.24–28; Ps 84,2–3.5b–6.9–10; 1Iv 3,1–2.21–24; Lk 2,41–52

Uvod

Božić je za nas jedan „sladak” i „simpatičan” blagdan, dan kada razmišljamo o malenome djetetu i družimo se u ozračju topline, razdraganosti i zajedništva, a sve to uz prikladne pjesme i okrepu. No liturgija nam vrlo brzo zacrtava jedan drugi smjer razmišljanja: pred nas stavlja Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Današnji evanđeoski odlomak ponajmanje govori o tome kako se dvanaestogodišnji Isus izgubio u Hramu. Ovo je, kako nam sugerira prva rečenica, zapravo najava Isusove Pashe.

Isusova Pasha

Odmah nakon svetkovine Božića možemo zapaziti zanimljiv uzorak liturgijskih boja: ako svaki dan idemo na misu, primijetit ćemo jednu bijelo-crvenu „šahovnicu”. Na Božić je liturgijska boja bijela, a već sljedeći dan, na blagdan sv. Stjepana, svećenik oblači crvenu misnicu. Crveno je boja krvi koju je zbog svoje vjere prolilo nebrojeno mnoštvo Kristovih učenika, a prvi je među njima bio sveti đakon Stjepan. Potom slijedi blagdan sv. Ivana, a bijela misnica toga dana govori o njegovoj nevinosti i svetosti. Nakon Ivana imamo blagdan Nevine dječice. Ova liturgijska igra bojama prikazuje dva nerazdvojiva vida kršćanskog života: svetost i mučeništvo. Ista logika obilježava i današnji blagdan Svete obitelji. Iako je misna boja bijela, Evanđelje već u prvoj rečenici spominje Pashu (usp. Lk 2,41). Kao kršćani znamo da Isus i Pasha u istoj rečenici mogu značiti samo jedno: otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Možda se pitate kako se moglo dogoditi da su Marija i Josip ne samo krenuli iz Jeruzalema bez Isusa nego i cijeli dan hodali sve dok nisu primijetili da ga nema? Da se danas takvo što dogodi, vjerojatno bi socijalna služba odmah pokucala na vrata, no u ono su doba ljudi drukčije putovali. Svi su pobožni Židovi tri puta godišnje, uoči tri velika židovska blagdana, hodočastili u Jeruzalem. Jedan od tih blagdana bio je i blagdan Pashe. Zbog bolje organizacije, sigurnosti, ali i radi druženja, čitave su šire obitelji zajedno putovale u karavanama, a djeca su se grupirala odvojeno od odraslih. Stoga su, kada je karavana hodočasnika krenula natrag prema Nazaretu, Marija i Josip mislili da je i Isus pošao s ostalom djecom. A on je imao već dvanaest godina, što je tada značilo skoro odraslu dob, pa nije bilo potrebe za pretjeranim nadzorom.

Marija i Josip Isusa su pronašli tri dana nakon što su ga izgubili. Dosta godina poslije, trećega dana nakon Pashe, Isus će uskrsnuti od mrtvih. Sada su ga pronašli ožalošćeni roditelji, a tada će ga pronaći njegovi ožalošćeni učenici, među kojima će biti i njegova majka Marija. Ova je evanđeoska scena istovremeno najava najvećeg otajstva Isusova života i priprema za taj događaj. Isus priprema Mariju za dan kada će ga opet izgubiti, i to na puno grublji način, ali i za dan kada će ga dobiti natrag, na način koji će biti daleko uzvišeniji.

Zašto si nam to učinio?

Pronašavši Isusa, Marija ga pita: „Sinko, zašto si nam to učinio?” (Lk 2,48). Isus odgovara: „Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (r. 49). Ovaj Isusov odgovor jezično je dvoznačan. S jedne strane, izraz „u onome” može označavati mjesto: Hram pripada njegovu nebeskom Ocu i Isus mora biti u Hramu. No, taj odgovor također možemo shvatiti na način da se Isus treba baviti onime čime se bavi i njegov nebeski Otac, odnosno njegovim poslom. Isus se, dakle, pomalo udaljava od svoje zemaljske obitelji, iako mu je i dalje draga. Govori da ima svoje poslanje i da mu je ono na prvom mjestu. Ma koliko Marija i Josip bili sveti, možda su i oni imali neka svoja očekivanja i nadanja, drukčija od onoga što je nebeski Otac zamislio za Isusa. Sumnjam da se ijedan roditelj nada ili očekuje da će mu se dijete izgubiti ili biti razapeto na križ.

Josip i Marija, kako kaže evanđeoski ulomak, nisu razumjeli što Isusov odgovor znači. To je jako dobra vijest za sve nas jer ni mi često ne razumijemo puno toga što nam Isus poručuje po svome Pismu, što nam govori ili što čini u našem životu. Evanđelje kaže da je to prihvatljivo: ni Marija nije odmah znala i razumjela sve. Bog joj je po anđelu progovorio o nekim fantastičnim stvarima koje ona nije odmah u potpunosti razumjela. No zato je činila nešto drugo što je jako važno: Evanđelje nam otkriva da je Marija „brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu” (r. 51). Iako razumom nije shvaćala mnogo toga što joj se događalo, sve izazove koje je Bog pred nju stavljao, ona je u svome srcu te događaje prihvaćala, pohranjivala, čuvala i razmatrala. Sveti Ivan Pavao II. kaže da ovo Marijino pohranjivanja doživljaja i uspomena te razmišljanje o njima predstavlja obrazac prema kojemu je nastala krunica.¹ Poanta krunice nije puko ponavljanje riječi te molitve, nego razmatranje ključnih dijelova Isusova života. Iako razumom nije do kraja shvaćala mnogo toga što je proživljavala, Marija je sve s vjerom prihvaćala. Nije se ljutila na Boga niti ga odbacivala, nego je vjerovala da u tome postoji neki viši smisao.

Zaključak

Što nam sve ovo govori? Kršćanski život sastoji se od mnogo lijepih i ne tako lijepih trenutaka, od radosti i tjeskoba, gubitaka i pronalazaka, uspona i padova, trpljenja i oslobođenja… Ne moramo uvijek naći odgovore na pitanja zašto se i kako nešto dogodilo ili što će biti sutra. Možda bismo trebali pokušati više prihvaćati stvari koje nam se u životu događaju, pohranjivati ih u srce, stavljati ih pred Boga u molitvi te ići dalje, ispunjeni vjerom i nadom da je Bog gospodar čitave povijesti i da u svemu tome sigurno ima neki veličanstven plan koji mi tek trebamo otkriti.