Isus proglašava jubilejsku godinu
Treća nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Neh 8,2–4a.5–6.8–10; Ps 19,8–10.15; 1Kor 12,12–30; Lk 1,1–4; 4,14–21
Uvod
Nakon krštenja i boravka u pustinji Isus započinje svoje javno djelovanje naučavajući po sinagogama. Prve riječi u Lukinu evanđelju koje je uputio narodu bile su čitanje Božje riječi, odnosno Knjige proroka Izaije. Isusovo poslanje naslanja se na Stari zavjet: on je došao ispuniti, dovršiti ono što je Bog kroz povijest gradio.
Proglašenje jubileja
Primjenjujući riječi proroka Izaije na sebe, Isus govori da je došao „proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,19; usp. Iz 61,2). O čemu se tu radi? Bog je naredio da se svakih 50 godina na Dan pomirenja (hebr. jom kipur) zatrubi u ovnujski rog i proglasi sveta oprosna godina – jubilejska godina (usp. Lev 25,9s). Sam naziv jubilej potječe od hebrejske riječi za ovnujski rog – jobel. Te su se godine morale slijediti tri posebne odredbe.
Prvom se odredbom nalagao počinak zemlje: u jubilejskoj godini zemlja se nije smjela obrađivati, nego su ljudi trebali živjeti od starijeg uroda, koji je Bog obećao učiniti dovoljno obilatim (usp. Lev 25,20–22).1 Druga odredba ticala se povrata zemlje: svi su se kupoprodajni zemljišni ugovori poništavali, a zemlja se vraćala izvornim vlasnicima, kako je i bilo određeno prilikom ulaska u obećanu zemlju. Prema izvornom Božjem planu, zemlja se uopće nije mogla prodavati, nego se prodavao broj ljetina do idućeg jubileja (usp. Lev 25,16), jer je pravi vlasnik zemlje Bog, a Izraelci su samo „stranci i gosti” (Lev 25,23) na njegovoj zemlji. Trećom se odredbom zahtijevalo ukidanje dužničkog ropstva. U ono doba, ako bi tko posudio novac i ne bi ga mogao vratiti, pao bi u dužničko ropstvo, što je značilo da mora služiti svome vjerovniku dok ne otplati sav dug. No, u jubilejskoj godini svi su se ti dugovi brisali i svi su Izraelci u takvom ropstvu morali biti pušteni na slobodu. Bog je izveo Izraelce iz Egipta da služe njemu, a ne da opet postanu robovi drugima (usp. Lev 25,55).
Na prvi pogled, može nam se učiniti da je svrha jubilejske godine isključivo socijalnog karaktera – da joj je cilj dokinuti razlike između bogatih i siromašnih te ponovno uspostaviti društvenu pravdu. Ipak, ovdje je primarna vjerska dimenzija: Bog je Abrahamu obećao da će njegovi potomci baštiniti zemlju koju im je dao (usp. Post 15,18), a jubilejska je godina bila način na koji se Bog brinuo da nitko od Izraelovih sinova ne bude isključen iz tog obećanja. Koliko god da je nekoj obitelji život krenuo u krivom smjeru, nakon 50 godina svi bi se vratili na svoju zemlju.
Isusov jubilej
Tako je Bog bio naredio, no pitanje je jesu li Izraelci ikada zaista proglasili jubilej, čak i u razdoblju kad su imali svoje kraljevstvo. Pod stranom vlašću – prvo asirskom i babilonskom, a potom grčkom i rimskom – jubilejska godina sigurno stoljećima nije bila proglašavana. Stoga se narod pitao je li Bog odustao od svojih obećanja. Odgovor najprije dolazi po proroku Izaiji: on najavljuje dolazak Mesije koji će napokon proglasiti jubilejsku godinu, na radost svih siromašnih i potlačenih. Potom Isus na početku svojega javnog djelovanja te riječi proroka Izaije primjenjuje na sebe i objavljuje da je jubilejska godina otpočela.
Iz Izaijina citata saznajemo četiri obilježja Isusova jubileja. Prvo, on naviješta evanđelje siromasima: onima koji su na dnu Isus donosi radosnu vijest da je došao njihov otkupitelj. Zatim, proglašava oslobođenje sužnjima – ljudima koje zarobljavaju grijesi i ovisnosti. Također, daje vid onima koji su duhovno slijepi za Božje vrijednosti i slobodu svima koje tlači bilo kakvo zlo ili patnja.
Važno je reći i ovo: Isusov jubilej nije zamišljen tako da traje samo jednu godinu, nego njegovim proglašenjem započinje novo vrijeme – vrijeme Crkve i vrijeme Božjega kraljevstva.
Godina nade
Unatoč svemu, jasno vidimo da patnja i bol nisu nestale. Ponekad se i mi kršćani, suočeni s velikim životnim teškoćama, pitamo gdje je ispunjenje ovih Božjih obećanja. Naravno, patnja će u potpunosti nestati tek s Isusovim ponovnim dolaskom (usp. Otk 21,4), no ipak se po našem krštenju nešto trajno promijenilo: grijesi su nam otpušteni, a dobili smo i Duha Svetoga, koji nam otvara oči za nebeske stvarnosti. Dobili smo nadu!
Nedavno je papa Franjo otvorio Jubilejsku godinu. Crkva, oslanjajući se na starozavjetnu tradiciju, proglašava Jubilej kako bi cijeli svijet podsjetila da nitko nije isključen iz Božjih obećanja, da je oproštenje grijeha zaista moguće i da Bog sigurno dolazi. Što god čovjek u životu učinio, u kakvoj se god nevolji našao, Bog mu oprašta i nudi novi početak. Mnogi kažu da ne prihvaćaju kršćanstvo zato što im se ne sviđa kršćanska poruka, no meni se čini da mnogi kršćanstvo ne prihvaćaju zato što zvuči predobro da bi bilo istinito. Stoga raste očaj i beznađe, jer su ljudi izgubili nadu.
Možda je baš zato Papa odlučio da ova godina bude Godina nade. Nada nije samo vjera u bolje sutra. Katekizam je definira kao krepost „po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom” (KKC 1817). Imati nadu znači odustati od traženja spasenja u zemaljskim stvarnostima te od neba očekivati ispunjenje svih čežnji svojega srca. Nada vraća vid duhovno slijepima.
Zaključak
Jubilej je poziv da u svome životu malo zastanemo i razmislimo kamo idemo. Uz Jubileje se vežu i posebni oprosti i hodočašća na kojima se ti oprosti mogu zadobiti. Nažalost, danas češće idemo na „vozočašća” nego hodočašća. Ipak, ima nešto posebno u tome da izdvojimo neko vrijeme za Boga te putujući, isključivo na nogama koje nam je on dao, idemo prema Kristu koji se nalazi u nekoj udaljenoj crkvi. Na tom se putu događaju brojne promjene, budi se nada. Možda je ovo potrebno baš onima koji nemaju nadu, koji ne vide da je promjena moguća. Treba pokušati, a Bog nas neće iznevjeriti.
1 Svaka sedme godine zemlja je trebala počinuti, a jubilarna je godina predstavljala drugu godinu zaredom kada zemlja mora počivati. Dakle, od jednog se uroda trebalo prehranjivati tri godine.