Naša ženidba s Bogom
Druga nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Iz 62,1–5; Ps 96,1–3.7–8a.9–10ac; 1Kor 12,4–11; Iv 2,1–12
Uvod
Isus je na svadbi u Kani u slici najavio vlastitu svadbu, ženidbu s Crkvom, kada će učiniti čudo sličnoga karaktera, no tada se voda neće pretvoriti u vino, već vino u krv.
Mesijanska gozba
Glavna je tema današnjeg evanđelja očitovanje Isusa kao božanskog zaručnika koji dolazi spasiti Izraela. Ako želimo shvatiti ovaj događaj, ako želimo razumjeti pomalo nejasan razgovor između Isusa i Marije, moramo zaviriti u starozavjetnu povijest i obratiti pažnju na slike kojima su proroci najavljivali Mesijin dolazak. Jedna od tih slika prikazivala je Kristov dolazak kao svadbenu gozbu: prorok Izaija govori da će Gospodin prirediti „gozbu od izvrsna vina” (Iz 25,6) na koju će doći svi narodi, a Bog će tad uništiti smrt (usp. r. 8) i donijeti spasenje (usp. r. 9).
Isus se otkriva kao zaručnik
Kada Marija dolazi k Isusu s napomenom „Vina nemaju” (Iv 2,3), uzevši u obzir već poznatu sliku i očekivanje Mesije koji će donijeti izvrsno vino, ona kao da mu suptilno sugerira: „Nije li možda ovo trenutak za objavu tvoga poslanja?” Isusov odgovor pomalo je nespretno preveden s obzirom na to da u izvornom tekstu doslovno piše: „Što meni i tebi, ženo?” (usp. r. 4), dakle Isus odgovara pitanjem: „Kako je to naš problem?” Problemi na svadbi jesu briga zaručnika, no Isus nije zaručnik… ili možda ipak jest? Jer u nastavku Isus govori: „Još nije došao moj čas!” (r. 5).
Dalje se u Ivanovu evanđelju još nekoliko puta ponavlja da Isusov čas nije došao (usp. Iv 7,30; 8,20), sve dok on posljednji put ne uđe u Jeruzalem i uoči Pashe (usp. Iv 12,1) svečano objavi: „Došao je čas” (Iv 12,23). Iz toga vidimo da Isusov čas označava njegovu muku, smrt i uskrsnuće.
Isus, dakle, Mariji odgovara da on jest zaručnik i da će donijeti izvrsnoga vina, ali ne sada, jer ovo nije njegova svadba, no zatim ipak čini čudo, donosi vino i objavljuje svoje poslanje – zato da u slici najavi ono što će poslije učiniti u punini i zato da njegovi učenici povjeruju u njega (usp. 2,11). Stoloravnatelj je s pravom zaključio da je novo, izvrsno vino donio zaručnik, ali je pozvao i pohvalio krivoga zaručnika.
Današnje prvo čitanje, iz Knjige proroka Izaije, također govori o Bogu koji dolazi kao zaručnik i uzima Izraela sebi za ženu: „Jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti” (Iz 62,5). Zanimljivo, u hebrejskom je riječ graditelj vrlo slična riječi sin, stoga nije posve jasno koju bi od njih trebalo uzeti u prijevodu, no obje upućuju na ovu teološku istinu: Isus je sin Izraelov koji svome narodu dolazi kao zaručnik, ali i kao graditelj, jer on je Izraelov stvoritelj i graditelj po zanimanju. Isus se najvjerojatnije kao drvodjelja (ili tesar) bavio građevinskim poslovima.
Smisao slike zaručnika
No, koji je smisao te slike Boga koji dolazi kao zaručnik uzeti Crkvu k sebi? Na mnogim se mjestima u Starome zavjetu odnos između Boga i Izraela uspoređuje s odnosom unutar braka (usp. Hoš 2,21s). Ženidba je čin sklapanja saveza u kojem se dvije osobe potpuno predaju jedna drugoj te tako nastaje nova obitelj. Usporedba Krista sa zaručnikom i njegova dolaska sa svadbom naznačuje kakav savez Isus sklapa s ljudima: savez potpunog predanja i vjernosti čiji će učinak biti stvaranje nove Božje obitelji. Bog u ljudskom rodu ne traži pokorne podložnike, nego supružnika. To mijenja sve, jer takvog Boga i takvog uzdizanja ljudskog dostojanstva nema u drugim religijama i filozofijama. Ovo iz temelja mijenja način na koji gledamo sebe, druge ljude i Boga.
Toga se prisjećamo svaki put kada slavimo svetu misu: „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!” Pozvani smo na tu svadbenu gozbu, ali ne kao gosti, nego kao Kristova zaručnica – Crkva. Naš odnos s Bogom i pristup euharistiji treba biti poput odnosa zaručnice prema zaručniku u času vjenčanja – čin potpunog predanja i sjedinjenja s Božjim bićem. Na to je mislio sv. Augustin kada je rekao: „Svako je slavljenje [euharistije] slavljenje braka; slavi se vjenčanje Crkve. Kraljev se sin sprema oženiti zaručnicom: Kraljev je sin Kralj sâm, a gosti na svadbi zaručnica.”1
Zaključak
„[K]ao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati” (Iz 62,5), čuli smo u prvom čitanju. Bog se našem dolasku na misu raduje kao ženik mladenki. Ali kako se osjeća kada se ne pojavimo, kada ga iznevjerimo i ostavimo samoga na oltaru? Dolazak na misu sudjelovanje je u vlastitom vjenčanju s Bogom! Još nisam čuo da je nekoj mladenki bilo mrsko ujutro ustati da dođe na svoje vjenčanje ili da je pomislila kako će zaručniku biti draže da umjesto na vjenčanje ode u prirodu i tamo razmišlja o njemu te mu tako pokaže svoju ljubav.
Sekularizirani nas svijet, usmjeren isključivo na korisnost, čini slijepima za onu nevidljivu stvarnost, za istine naše vjere, za mistiku. Euharistija nije neki koristan običaj ili psihološka pomoć za nošenje sa svakodnevicom. Ona je bračno sjedinjenje s Bogom: u pričesti Bog i Crkva postaju jedno.
1 Augustin, Homilija na 1 Iv 2,12–17, prevedeno s engleskog.