Osma nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Sir 27,4–7; Ps 92,2–3.13–16; 1Kor 15,54–58; Lk 6,39–45

Uvod

U Lukinu evanđelju slijepci se spominju na pet mjesta, no jedino se u današnjem evanđeoskom odlomku spominju u negativnom kontekstu. U ostalim dijelovima Lukina evanđelja govori se kako je Isus došao ozdraviti slijepe i pozvati ih u svoje kraljevstvo (usp. Lk 4,18; 7,21-22; 14,13.21; 18,35), a jedino je u današnjem čitanju riječ o slijepima koji srljaju u propast. Dakle, imamo dvije vrste slijepaca: one tjelesno slijepe, koji znaju da ne vide, i one duhovno slijepe, koji to ne znaju ili ne žele priznati. U Matejevu evanđelju Isus duhovnu sljepoću izravno pripisuje farizejima (usp. Mt 15,14; usp. Mt 23), no kod Luke je kontekst ipak malo drukčiji jer Isus učenicima govori općenitu prispodobu koja nema za cilj osuditi farizeje, nego pred sud staviti svakoga od nas.

Isus je jedini pravi vođa, učitelj i sudac

Današnje evanđelje govori o duhovnoj poniznosti: prije nego što se počnemo baviti drugima, moramo pogledati u sebe. Također govori o našoj težnji da drugima budemo vođe, učitelji i suci. Sve se to može svesti na zajednički nazivnik: želimo imati moć nad drugima – želimo ih usmjeravati, oblikovati i ispravljati, želimo da budu onakvi kakvi mi mislimo da bi trebali biti.

Pavao kaže da „bog ovoga svijeta zaslijepi pameti nevjerničke” (2 Kor 4,4) te da oni ne mogu prepoznati Krista. Dakle, slijepac je svaki čovjek koji živi bez Boga. Tematika tame i svjetla, odnosno grijeha koji čovjeka drži u tami i Krista koji ga prosvjetljuje, provlači se kroz cijelu Bibliju. Jama predstavlja grobnu jamu i konačnu sudbinu zlikovaca – ljudi koji žive u grijehu i nepravedno tlače druge (usp. Ps 55,24; 57,7; 88,7; 140,11) – no ovdje nije riječ samo o onima koje je oslijepio grijeh nego i o slijepim vođama: onima koji se uzdižu iznad drugih želeći ih voditi jer misle da su dovoljno pametni i sposobni, ali su i sami u grijehu.

Isus se nadovezuje i proširuje tu misao tvrdnjom „Nije učenik nad učiteljem” (Lk 6,40). No, zar Mozart nije bio bolji skladatelj od svojega učitelja?¹ Iako učenik ponekad može nadmašiti učitelja, Isus želi reći da nikada ne smijemo zaboraviti da uvijek ostajemo njegovi učenici, da nam je uvijek potrebno njegovo vodstvo.

U životu ćemo se naći u mnogim situacijama u kojima ćemo imati ulogu vođe, učitelja ili suca. Nije li to svaki roditelj svojoj djeci? Ipak, nikada ne smijemo smetnuti s uma da smo uvijek prvo Isusovi sljedbenici i učenici, a tek onda učitelji. Svatko je od nas prvo onaj kojemu se sudi zbog njegovih grijeha, a tek onda sudac.

Isus nam nije zabranio da ikada ukažemo na tuđe grijehe, da izvadimo „trun što je u oku bratovu” (Lk 6,41), ali najprije se moramo pozabaviti svojim grijesima, brvnom u svome oku, jer u protivnom ne vidimo dobro. Neki sveci iz povijesti Crkve ostavili su iza sebe djela u kojima su nam dali mali uvid u stanje svoje duše. Ako ih počnemo čitati, vrlo ćemo brzo shvatiti da su oni sebe smatrali najgorim grešnicima na svijetu. Nisu se bavili tuđim grijesima, nego prvenstveno svojima: brinuli su se kako nasljedovati Isusa, kako ostati njegovi vjerni učenici.

Kako ostati duhovno ponizan?

Jedna je od najvećih zamki u duhovnom rastu pomisao da smo već dosta toga postigli i da je vrijeme da tu svoju svetost malo pokažemo pred svijetom. Tada prestajemo biti sljedbenici i učenici te postajemo vođe, učitelji i suci drugima. Koliko god dobre motive imali, svi takvi vođe one koji ih slušaju vode u propast. Isus treba biti vođa i učitelj svakome čovjeku, a naša je zadaća dovoditi ljude k njemu kako bismo zajedno bili Kristovi učenici.

Kako izbjeći tu zamku u koju su upadali farizeji, ali i mnogi pobožni kršćani tijekom povijesti i dandanas? Koliki kršćani i danas smatraju da imaju pravo olako osuđivati papu, biskupe i svećenike? Koliko njih upali kameru na mobitelu i samo tako, iz rukava, počnu sipati „životne mudrosti” i „pobožne savjete” za kršćanski život? Ali tko stoji iza njih? Nije sve što kažu loše, ali je u suštini riječ o slijepcima koji žele biti vođe drugim slijepcima. To su lažni učitelji koji ne prihvaćaju kritiku jer bi ona značila da su i dalje učenici kojima je potreban rast i ispravljanje.

Nakon naobrazbe Crkva svećenicima i vjeroučiteljima, ako smatra da su dostojni te službe, daje službene mandate da smiju poučavati u vjeri. Oni prolaze kroz trajan program obrazovanja i ispitivanja. Postoji mnogo kvalitetnih i korisnih sadržaja koji se mogu naći na internetu, a nekima su od njih autori i ljudi koji nemaju mandat za poučavanje, no oni se prvenstveno oslanjaju na osobno svjedočanstvo i iskustvo vjere. Takvi od sebe ne prave sveznajuće gurue koji o svemu imaju mišljenje, kojima su puna usta kritika na račun drugih, a u to još uvlače i imena Krista, Djevice Marije ili ostalih svetaca. To nije dobar put.

Duhovna poniznost ne znači samo to da najprije gledamo sebe i svoje grijehe nego i to da stalno gledamo u Krista. Crkva je odavno dala recept za lijek protiv naše oholosti: čine ga molitva, žrtva i djela milosrđa. Uskoro počinje korizma, vrijeme kada se na ova tri savjeta stavlja poseban naglasak. Nije poanta u tome da se besciljno mučimo i odričemo užitaka, nego u tome da se malo spustimo na zemlju, da ponovno dođemo u Isusovu školu i pustimo da nas on oblikuje.

Zaključak

Današnja je propovijed na još jedan način povezana s korizmom. Isus je jedini istinski vođa, učitelj i sudac. Premda na svojoj duši nije imao ni truna grijeha, uzeo je brvno iz našega oka, nosio je to brvno i dopustio da ga na njemu razapnu. Iako je Sudac, dopustio je da mu drugi sude. Iako je Učitelj, dopustio je da mu se rugaju samoprozvani učitelji naroda kako bi nas poučio najvažnijoj životnoj lekciji – kako ljubiti do kraja. Iako je Vođa, dopustio je da ga slijepci odvedu u grobnu jamu kako bi iz nje izveo sve ljude koji su u nju upali. Isusov je križ lakmus-test kršćanskog života: ako sličim tom čovjeku na križu, onda sam na dobrom putu.