Druga korizmena nedjelja – C
Čitanja: Post 15,5–12.17–18; Ps 27,1.7–9.13–14; Fil 3,17–4,1; Lk 9,28b–36

Uvod

U prvom smo čitanju slušali o Abramu – čovjeku čiji je život bio pun neizvjesnosti i teškoća, a usred svega toga Bog mu obećava nemoguće. Iz Abramova primjera možemo puno naučiti o svojem duhovnom rastu.

Savez je Božji odgovor Abramu

Kada je Bog rekao Abramu, koji će tek poslije dobiti ime Abraham, da pogleda „na nebo i zvijezde prebroji” (Post 15,5), što mislite koliko je zvijezda tada vidio? Malo dalje u tekstu stoji: „Kad je sunce bilo pri zalazu…” (r. 12), iz čega možemo zaključiti da Abram nije mogao vidjeti ni jednu jedinu zvijezdu jer je tada bio dan. No, kao što znamo, zvijezde tijekom dana ne nestaju, nego ih samo ne možemo vidjeti, što znači da moramo biti strpljivi ako ih želimo brojiti. Upravo je to vjera. Kao što u tom trenutku „nema” zvijezda na nebu, ni Abram nema potomstvo, ali pojavit će se kada za to dođe vrijeme. On ne traži dokaze i jamstva, već vjeruje Božjoj riječi.

Zatim Bog obećava Abramu dati u posjed zemlju u kojoj se nalazi. Abram ga nato pita: „Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?” (r. 8). Time ne izražava sumnju, nego postavlja praktično pitanje; ne traži jamstva, nego upute za daljnje djelovanje: pita se kako i kada da izvrši Božju volju. Slično pitanje postavlja Marija arkanđelu (usp. Lk 1,34) kako bi shvatila što joj je činiti.

Ono što se dalje događa, djeluje nam vrlo neobično: Abram mora žrtvovati životinje, potom ih rasjeći na pola i staviti na zemlju jednu polu nasuprot drugoj. Nama je ovo možda čudno, ali on je itekako znao što radi: to je bio uobičajen način sklapanja saveza u ono doba. Nakon što bi ovako posložili životinje, zavjetnici su morali proći kroz sredinu, između pola. Simbolički su na taj način poručivali: „Ako ikada prekršim ovaj savez, neka me zapadne sudbina ovih životinja.” Savez nije puki ugovor, nego način na koji su se osobe ili šire zajednice povezivale u obitelj. Zato je savez neraskidiv, a kazna za prekršitelje smrt. Danas je ženidba najreprezentativniji primjer saveza.

Vidimo da Bog odgovara na Abramovo pitanje sklapanjem saveza, no od Abrama se i u tom procesu traži strpljivost: dok se Bog ne pojavi, mora tjerati ptice grabežljivice koje žele omesti prinošenje žrtve. Kada se dan približio kraju, „pade Abram u dubok san” (Post 15,12). Dubok san (hebr. tardemah) u Bibliji ne označava čvrsto spavanje, nego stanje duboke kontemplacije u kojem osoba nadilazi zemaljska osjetila i ulazi u prostor nadnaravnog, prostor susreta s božanskim (usp. Post 2,21; Job 4,13s; 33,15s). Možda bi bolji prijevod, iako ne baš potpun, bila riječ trans. S ovim smo se izrazom već susreli na početku Biblije kada je Bog spustio dubok san na čovjeka kako bi mu izvadio rebro i od njega načinio ženu. Tu nije riječ o anesteziji i opisu operacijskog zahvata, nego o nadnaravnom iskustvu u kojem Bog čovjeku daje milost da bude svjedok stvaranje njegove zaručnice.

U tekstu o Abramu dalje se spominje riječ jeza, kojom se opisuje tipična ljudska reakcija na susret s Bogom. Ovaj izraz istodobno označava strah i divljenje zbog Božje blizine. Zatim se dva puta spominje mrak. Mrak nije nastao samo zbog zalaska sunca nego i zato što je Abram prolazio kroz duhovnu krizu: imao je iskustvo nutarnje noći. Ipak, bio je ustrajan i strpljivo čekao da se Bog pojavi. Naposljetku Bog – u liku ognja, kako se najčešće pojavljuje u Starom zavjetu – prolazi između žrtvenih polovica i sklapa savez s Abramom. Ovdje je posebno neobično i važno da samo Bog prolazi između polovica, a ne obje strane koje sklapaju savez: to nam govori da se Bog obvezao sam izvršiti ono što je obećao. Abram pita: „Što trebam učiniti da se ostvari tvoja volja?” a Bog odgovara: „Ti nećeš učiniti ništa – ja ću.”

Slika duhovnog putovanja

Ova je kratka epizoda s Abramom mala slika dinamike kršćanskog života. Prvi je korak u vjeri trenutak kada povjerujemo u Božju riječ, njegova obećanja, prisutnost i naklonost. Iako sve to ne vidimo svojim očima, odlučujemo se za Boga.

Idući je korak čišćenje od grijeha, žrtvovanje osobnih idola i stavljanje svoje osobnosti i talenata pred Boga. Ovo je simbolički prikazano u Abramovu prinosu životinja. No, tada se pojavljuju problemi: razne napasti – ptice grabežljivice – žele oteti ono što smo odlučili predati Bogu, žele uništiti naš trud i odlučnost da idemo ispravnim putem. Zanimljivo je da ptice nisu napadale ove životinje prije nego što ih je Abram prinio Bogu. Mnoge ljude, kada počnu istinski živjeti svoju vjeru, iznenadi iskustvo da im život na razne načine postaje teži: odjednom se javljaju nevjerojatne kušnje i napasti koje žele sve srušiti. Kršćanski je život težak, ali s Božjom pomoću ipak postajemo dovoljno jaki da možemo svladati svaku kušnju i napast. Osim napasti, u vjerskom životu postoji i nešto što slikovito možemo nazvati „gustim mrakom”. To je iskustvo Božjeg odsustva u kojem naša vjera prolazi kroz najveće iskušenje: hoćemo li se osloniti na njegovu riječ, uzeti svoj križ i živjeti od vjere ili odustati i poći putem svijeta?

Vrhunac je kršćanskog puta susret s Bogom u dubokom kontemplativnom iskustvu koje nadilazi naša osjetila. Mnogi su mistici o tome govorili. Koliko god to iskustvo bilo nezasluženi Božji dar, svi smo pozvani njemu težiti. Vjera nije skup propisa za pravilan život s minimalnom količinom patnje, nego put do susreta s Bogom. A kakav je to točno susret, saznajemo tek u Novom zavjetu.

Zaključak

Iako se Božja obećanja Abramu dijelom ostvaruju u izraelskom narodu i osvajanju obećane zemlje, tek se s Isusom otkriva njihov puni smisao. Evanđelje nam opisuje kako Isusove učenike obuzima san i padaju u trans u kojem im se očituje Božja slava. Oni su o tome morali šutjeti jer Božja objava još nije bila potpuna. Tek na križu, kada je Isus pao u dubok san smrti i kad su mu iz boka potekle krv i voda – znakovi njegove zaručnice Crkve – potpuno nam je otkriveno kakav je to savez Bog sklopio s ljudima. Bog nam se po Kristu nije objavio kao zaštitnik ili pokrovitelj, nego kao zaručnik koji dolazi da nas uzme k sebi. To je svrha i punina kršćanskog života – živjeti takav odnos s Bogom. Naravno, za to moramo biti strpljivi, ali i marljivi i ustrajni, poput Abrama. Etape toga puta prema susretu s Bogom ne nižu se uvijek zasebno, jedna za drugom: često paralelno rastemo u svim prethodno nabrojenim fazama duhovnog života.

Važno je znati da naš rast ovdje na zemlji nikada nije gotov. Mnogi ljudi o svojoj vjeri govore samo u kontekstu grijeha koje nisu počinili, ali to je kao da idemo na more i ponosno nabrajamo sva pogrešna skretanja kojima nismo pošli, a zapravo smo se jedva maknuli iz garaže. Vjera je put do cilja, do Boga.

Korizma je već dobrano krenula. Dok se držimo svojih korizmenih odluka, nemojmo zaboraviti da su one samo sredstvo za dolazak do cilja – susreta s nebeskim zaručnikom naše duše Isusom Kristom.