Svetkovina Svih svetih
Čitanja: Otk 7,2–4.9–14; Ps 24,1–6; 1Iv 3,1–3; Mt 5,1–12a

Uvod

Na svetkovinu Svih svetih Crkva pred nas stavlja Isusova blaženstva – program kršćanskog života koji je Isus prvi utjelovio, a čitava vojska svetaca nasljedovala.

Kako nam je srce postalo nečisto?

O blaženstvima bi se moglo govoriti nadugo i naširoko, ali danas ćemo pokušati uroniti u samo jedno od njih: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!” (Mt 5,8). Srce je organ kojim se gleda Boga. Ako je srce nečisto, čovjek ostaje slijep za duhovno. No, što to zapravo znači?

Isusova blaženstva nisu novost: čovjek ih je već živio, u edenskom vrtu, dok ih nije izgubio grijehom. U Knjizi Postanka čistoću srca prvih ljudi simbolizira golotinja (Post 2,25). Nakon što su počinili grijeh, ljudi su najprije pokrili svoju golotinju. Zašto? Kada je u ljudsko srce ušao grijeh, ono je postalo nečisto i sposobno iznjedriti svakakve opačine (usp. Mk 7,20–23). Najednom, drugi čovjek prestaje biti suputnik i „pomoć” (Post 2,18) te postaje prijetnja. Ljubav i darivanje ne dominiraju više u ljudskim odnosima, nego se pojavljuju sukobi i konkurencija. Zato čovjek odlučuje pokriti najsvetiji dio svojega tijela, svoju intimu, kako ga drugi ne bi povrijedio. Najbolnije rane upravo su na tom području.

No kako su ljudi u Edenu uopće spoznali svoju ranjivost kada ih drugi još nije ranio? Odjednom su u srcu otkrili da su postali sposobni za svakakva zlodjela. Pojavila se misao: „Ako sam ja kadar svašta učiniti, onda je i onaj drugi, koji je poput mene”, pa su se odlučili štititi jedan od drugoga. Svoju su zloću projicirali i na samoga Boga te su se počeli skrivati od njega (usp. Post 3,8). Zbog nečistoće svojih srdaca više ga nisu mogli gledati. Ostali su zagledani samo u sebe, u svoje strahove, ranjivosti i vlastitu korist.

Srce traži Boga

No, čak i ovakvo nečisto ljudsko srce zna da je stvoreno za nešto više. Odatle proizlazi sveti nemir koji čovjeka potiče da traži Boga i vrati se odakle je potekao. O tom nemiru govori današnji psalam, koji postavlja pitanje: „Tko će uzići na Goru Gospodnju?” (Ps 24.3). Drugim riječima, kako da se čovjek ponovno nađe u Božjoj prisutnosti? Gora Gospodnja nije samo Jeruzalem nego i edenski vrt (usp. Ez 28,14). Psalam odmah daje odgovor: „Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto” (Ps 24,4), uz napomenu da su takvi oni „koji traže lice Boga Jakovljeva” (Ps 24,6). Dakle, čovjek koji traži Božje lice – povratak u stanje edenske nevinosti – ima čisto srce. Vidimo li kako Isus u ovom blaženstvu sažima ono što je već rečeno u Starom zavjetu?

Sva današnja čitanja spominju čišćenje kao put do Boga. U prvom smo čitanju slušali o svetim mučenicima koji „dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje” (Otk 7,14). Identičan izraz nalazimo samo još jednom, na posljednjoj stranici Biblije: „Blago onima koji peru svoje haljine”, oni će „smjeti u grad” (Otk 22,14), gdje će „gledati lice njegovo” (Otk 22,4). Taj je grad nebeski Jeruzalem, Božja Gora, mjesto ponovne uspostave edenskog zajedništva. Dakle, gledanje Božjega lica u punini će se dogoditi tek u budućnosti.

O tome govori i današnja poslanica kada kaže: „[K]ad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.” (1 Iv 3,3). Stoga čisto srce nije samo u onoga tko ima dobre namjere ili uspješno discipliniran moralni život, nego u svakoga tko aktivno, iskreno traži Božje lice. Sam proces traženja „onoga koga ljubi duša moja” (Pj 3,2) čisti srce.

Tražite lice Njegovo

Ako želimo čisto srce, prvo se, poput Adama, moramo prestati skrivati. Često Bogu pristupamo kao da je riječ o opakom sucu kojemu trebamo udovoljiti molitvama i dobrim djelima da nas zaštiti od nevolja. A kada ne budemo uslišani, okrećemo mu leđa, prestajemo moliti i bježimo od njegova lica. Takva vjera, osim što vodi u propast, nema nikakve veze s istinom. Bog nije opaki sudac, nego milosrdni otac koji se želi susresti sa mnom. Kao što on traži mene, i ja moram početi tražiti njega – bez skrivenih računica.

Koliko puta čujem: „Bog nije uslišio moje molitve!” Zapamtimo da molitva ima svrhu u sebi: ona je susret s Bogom. Cilj joj nije da dobijemo nešto, nego da susretnemo nekoga. Čisto srce, to je srce koje želi susret s drugima: ne gleda na sebe, na svoju korist ili dobitak, nego na drugoga. Boga možemo susresti po duhovnim sredstvima koja nam je dao – u molitvi, Svetom pismu, sakramentima – ali jednako tako i u drugome čovjeku. Nažalost, većinom funkcioniramo tako da jurimo za nekim svojim ciljevima, a drugi nam ljudi postaju samo sredstvo da ih postignemo – objekti za iskorištavanje, a ne osobe s kojima smo se pozvani susresti.

Zaključak

Psalam spominje „lice Boga Jakovljeva” (Ps 24,6). Kada je Jakov ugledao Božje lice? Na kraju svojega života kada je odlučio prestati iskorištavati i varati druge (ime Jakov znači ‘prevarant’). Najprije se prestao skrivati od Boga, a onda je u molitvi, koju Pismo opisuje kao hrvanje, prvi put iskreno otvorio srce. Zatim je došao pred brata Ezava – s kojim je bio u smrtnoj svađi – te bez skrivenih namjera, čista srca pao pred njega. I što se dogodilo? Jakov je u svome bratu vidio „lice Božje” (Post 33,10).

Dakle, dva su puta do čistoga srca i gledanja Boga u vječnosti. Najprije, Bogu trebamo pristupati bez računice: cilj molitve i sakramenata ne smije biti osobna korist, nego susret s njime. Potom tu otvorenost i čistoću srca trebamo preslikati na odnose s braćom, s drugim ljudima. I najednom, ugledat ćemo Božje lice!

Susret s drugim postaje susret s Bogom. To je Božji plan za naš život i jedino će tako naša srca naći mir.