Posveta lateranske bazilike
Čitanja: Ez 47,1–2.8–9.12; Ps 46,2–3.5–6.8–9; 1Kor 3,9c–11.16–17; Iv 2,13–22

Uvod

Nije slučajnost da crkva (građevina) i Crkva (zajednica) dijele isto ime. Riječ je o znakovitoj teološkoj slici koja je preuzeta iz Svetoga pisma, a današnja čitanja bave se upravo tom temom.

Važnost lateranske bazilike

Lateranska bazilika prva je javno i službeno posvećena crkva na svijetu (dotad su se mise održavale po privatnim kućama). Posvećena je Presvetom Spasitelju 324. godine, a ime je dobila po nekadašnjem posjedu obitelji Laterani, gdje je sagrađena. Poslije je dodatno posvećena Ivanu Krstitelju i Ivanu evanđelistu.

Ova je bazilika rimska katedrala te kao takva službeno sjedište rimskoga biskupa – pape. Iako papa živi u Vatikanu i mise najčešće slavi u bazilici sv. Petra, njegova se katedra nalazi ovdje. Stoga je razumljivo da lateranska bazilika ima veliku važnost, ne samo za grad Rim nego i za cijeli svijet, o čemu svjedoči i natpis na ulazu koji govori da je ona Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput, odnosno ‘Majka i glava svih crkava grada i svijeta’.

Hram je slika zajednice vjernika

Riječ Crkva najprije je označavala zajednicu vjernika, a tek su poslije i kršćanske bogomolje prozvane crkvama – ne zato što nije pronađena bolja riječ, nego zato što je ta slika duboko ukorijenjena u Svetom pismu. Na više mjesta u Bibliji apostoli uspoređuju zajednicu vjernika s Hramom (1 Kor 3,9–17; 1 Pt 2, 4–8; Ef 2,20–22), a jedan takav primjer imamo i u današnjem drugom čitanju. U kontekstu blagdana Posvete lateranske bazilike zanimljivo je da danas u Evanđelju Isus hramom naziva svoje tijelo (usp. Iv 2,21). Sveti Pavao pak na više mjesta Crkvu naziva Kristovim Tijelom (usp. 1 Kor 12,27; Ef 1,23; 5,30; Kol 1,18.24).

Također, u prvom čitanju Ezekiel vidi kako iz Hrama s desne strane izvire voda koja otječe u Mrtvo more i oživljava ga. Ova se slika djelomično ostvarila kada je Isusu proboden bok te su mu iz srca potekle krv i voda – sakramenti Crkve koji donose život (usp. Iv 19,34). Iako Evanđelje o tome ne govori, zbog Ez 47,1 ikonografija tu ranu na Isusovu boku tradicionalno stavlja na desnu stranu.

Na zadnjoj stranici Biblije vidimo sličnu sliku: Božja je zaručnica Crkva prikazana kao grad – nebeski Jeruzalem (usp. Otk 21,2.9), iz kojeg izviru rijeke života (usp. Ez 47,12; Otk 22,1s). Ezekielovo se proroštvo, dakle, ispunjava u životu Crkve kao izvora živonosne vode krštenja, no ono će u punini biti ostvareno tek u vječnosti.

Posveta Crkve

Na temelju ovoga kratkog biblijskog pregleda zaključujemo da se slike Crkve, hrama i Kristova tijela međusobno isprepliću, što moramo imati na umu prilikom tumačenja značenja blagdana posvete neke crkve. Posvetiti crkvu znači odvojiti je za bogoslužje: taj prostor otada pripada samo Bogu i ne smije se upotrebljavati u svjetovne svrhe jer je postao Božje prebivalište. No, posveta se ne odnosi samo na crkvenu građevinu nego i na Crkvu kao zajednicu: „Kao vidljiva zgrada ova je kuća naročiti znak zemaljske, putujuće Crkve i slika nebeske, slavne Crkve”, stoji u Redu posvete crkve (br. 2). I u zbornoj smo molitvi molili da se „vjernici stalno ugrađuju u nebeski Jeruzalem”, a u predslovlju ćemo moliti: „Ova dvorana označuje tvoju Crkvu, Zaručnicu Kristovu, koju trajno posvećuješ.”

Budući da se Crkva (zajednica) od svojih početaka toliko poistovjećivala s crkvom (građevinom), posveta crkve nazivala se rođenjem zajednice, a proslava obljetnice posvete nazivala se njezinim rođendanom.

Posveta lateranske bazilike

Danas slavimo obljetnicu posvete majke i glave svih crkava. Ovaj nas blagdan uvodi u otajstvo zajedništva i jedinstva cjelokupne Crkve, koja je izgrađena na Petru-Stijeni – vidljivom znaku toga jedinstva (usp. Mt 16,18). Također nas podsjeća na potrebu neprestanog osobnog posvećivanja i razmatranja gdje se danas, kao Crkva, nalazimo. Postajemo li sve sličniji Zaručnici, nakićenoj za svoga muža (usp. Otk 21,2) svakovrsnim krepostima i dobrim djelima, ili više nalikujemo na „Grozotu pustoši” (1 Mak 1,54)? Hoće li Gospodin opet morati uzeti bič da pročisti kuću Oca svojega?

Možda odgovor na ovo pitanje o stanju Crkve kao zajednice možemo pronaći ako promotrimo stanje brojnih crkvenih građevina. Zanimljivo je koliko su te dvije stvarnosti povezane. U doba aktivizma, u kojem se naglašava funkcionalnost, živost župne zajednice procjenjuje se prema broju crkvenih aktivnosti, a arhitektonska kvaliteta crkve prema njezinoj funkcionalnosti: prikladnoj kvadraturi, ekonomičnosti grijanja i popratnim sadržajima. Ružne crkve nisu posljedice nedostatka novca ili kreativnosti, nego pogubljenosti zajednice. Ako je u XIII. stoljeću u Chartresu mogla biti sagrađena onakva katedrala, što nas danas, u XXI. stoljeću, sprečava da izgradimo nešto slično? Svega imamo višestruko više, osim jednoga: danas nemamo vjere.

Zaključak

Teolog Hans Urs von Balthazar često je govorio o ljepoti kao sili koja otkriva Božju slavu. U crkvenoj arhitekturi, liturgiji i umjetnosti Bog se objavljuje po njihovoj ljepoti. Crkva mora biti lijepa jer je ona nevjesta Kristova, a nevjesta se ukrašava za svoga muža (usp. Otk 21,2). Moderna funkcionalistička arhitektura zatomljuje ljepotu i umanjuje čovjekovu sposobnost da vidi Boga. No možda obraćenje Crkve počinje s primjereno uređenom crkvenom građevinom koja svojom ljepotom svjedoči Božju ljepotu te tako ljudima omogućuje susret s njime, a posljedično i obraćenje zajednice i obnovu vjere. Nisu li to veličanstvena crkvena zdanja činila tijekom povijesti?

Foto: Basilica di San Giovanni in Laterano by Thaler_Tamas is licensed under CC BY-SA 4.0, changed.