Dušni dan
Čitanja: Job 19,1.23–27a; Ps 27,1.4–5.7.8b.9a.13–14; Rim 5,5–11; Iv 6,37–40

Uvod

Danas je Dušni dan, liturgijski se spominjemo svih pokojnih vjernika. To je dan kada se mnogi vjernici prisjećaju preminulih članova svoje obitelji, posebice onih s kojima su bili povezani. Crkva pred nas stavlja čitanja iz Reda sprovoda koja imaju za cilj pružiti utjehu onima koji boluju zbog gubitka voljene osobe, ali i sve nas utvrditi u istini vjere da čovjekovo konačno odredište nije smrt, nego život.

Božja je volja vječni život

U kratkom se evanđeoskom odlomku nekoliko puta spominje izraz volja (grč. theléma), koji se odnosi na Božju volju. Kada sinoptici spominju Božju volju, tada govore o potrebi našeg podlaganja toj volji, no evanđelist Ivan ima drukčiji pristup: on nam govori što je Božja volja za čovjeka: vječni život i uskrsnuće u posljednji dan (usp. Iv 6,40).

Prirodno je da pogođeni gubitkom voljene osobe, posebice ako je riječ o neočekivanom događaju obilježenom teškim okolnostima, podižemo pogled prema nebu, puni brojnih pitanja: Zašto? Kako? Jesam li mogao što drukčije učiniti? No, istovremeno, takvi su trenuci prilika da pokažemo ono najbolje što naša vjera daje. Vjera nije jamstvo za lagodniji život ili sredstvo za smirenje, nego put u vječni život. To je naše konačno odredište, a koliko često to zaboravimo! Nitko nam ne jamči da nećemo tugovati – pa i sâm je Isus plakao – ali kao vjernici nemamo razloga očajavati zbog smrti, bilo druge osobe, bilo vlastite.

Koji je put do Isusa?

Ipak, vječni život ne dolazi sam od sebe: do njega dolazi onaj tko „vidi Sina i vjeruje u njega” (Iv 6,40). Što znači ovaj izraz? Današnji ulomak pripada poznatom šestom poglavlju Ivanova evanđelja. Samo par redaka prije Isus izgovara vrlo sličnu rečenicu: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Iv 6,34). Blagovanje njegova tijela i krvi poistovjećuje se s gledanjem Isusa i vjerom u njega.

Također je zanimljivo da Isus u Ivanovu evanđelju na četiri mjesta u četiri susljedna poglavlja govori o Božjoj volji. Najprije u četvrtom poglavlju, odmah nakon susreta sa Samarijankom kojoj je obećao žive vode od koje nikada neće ožednjeti (usp. Iv 4,10.14), učenicima kaže: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla” (Iv 4,34). U sljedećem poglavlju, govoreći o uskrsnuću mrtvih, Isus naglašava da traži volju onoga koji ga je poslao (usp. Iv 5,29.30) te da vječni život ima onaj tko sluša njegove riječi (usp. Iv 5,24). Iduće je poglavlje današnji ulomak, koji smo već objasnili, a volju Božju Isus posljednji put spominje na Blagdan sjenica, kada također govori ovo: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’” (Iv 6,37s).

Primijetimo koji su pojmovi povezani s govorom o vršenju Božje volje: živa voda, koja simbolizira krštenje; kruh, koji upućuje na euharistiju; te pojam Božje riječi. A sve to vodi u vječni život! Dakle, sakramenti su put u vječni život: pristupajući sakramentima izražavamo vjeru u Sina, vidimo ga, blagujemo ga, dobivamo vječni život i uskrsnut ćemo u posljednji dan.

Isus tvrdi, „onoga tko dođe k meni neću izbaciti” (Iv 6,37), no prvo mu moramo doći! Nažalost, često svjedočim situaciji da ljudi zatraže misu za svoje pokojne i da tada jedini put u cijeloj godini odu na misu, jer inače žive daleko od vjere. Čine djelo ljubavi za pokojnika, ali se propuštaju pobrinuti za svoju budućnost. Zalaganje za vlastito spasenje i vječni život trebalo bi biti prioritet svakog kršćanina, a Isus je zacrtao jasan put do toga: blagovanje njegova tijela i krvi.

Zaključak

Bog mi želi dobro. On ne postavlja zamke u moj život, nego mi daje prilike. Sve što je Bog radio u povijesti, kako cijeloga svijeta tako i mojoj, ima za cilj moje dobro – moje spasenje. Ne možemo se ponašati kao da je svejedno kako živimo ili kao da je smrt nešto što se nama ne može dogoditi. Ako je Isus rekao što trebamo raditi da bismo zadobili vječni život, onda bi bilo dobro to i činiti. Ako svoju smrt ne shvaćamo ozbiljno, onda nećemo ni ovaj život. A brzo ćemo pokucati na vrata raja, i što ćemo tada reći? „Nisam išao na misu, ali sam bio dobar čovjek.” Takva rečenica ne postoji u Bibliji i neće nas dovesti u nebo. Možda hoće nekoga tko za Krista nikada nije čuo, ali mi koji smo čuli Božju riječ nemamo izgovora.

Nemojmo se bojati. Kada bi nam tko rekao da za ozdravljenje od bolesti propadljivog tijela trebamo pješačiti do nakraj svijeta, pošli bismo. No kada za vječni život nedjeljom treba doći na misu, to nam bude teško.

Blagovanjem Kristova tijela i krvi ne stječemo samo vječni život nego i mnogo drugih milosti. „Dođite i vidjet ćete!” (Iv 1,39).