Treća korizmena nedjelja – A
Čitanja: Izl 17, 3–7; Ps 95, 1–2, 6–9; Rim 5, 1–2.5–8; Iv 4, 5–42

Uvod

U Evanđelju nastavljamo razmatrati teme grijeha i krštenja. Današnji nam odlomak govori da grijeh uzrokuje žeđ koju jedino žive vode krštenja mogu ugasiti.

Odsutnost Boga stvara žeđ

Imamo jednu zanimljivost u prvom čitanju: narod najprije mrmlja protiv Mojsija jer je žedan, a odlomak završava zaključkom da su Izraelci kušali Boga govoreći: „Je li Gospodin među nama ili nije?” (Izl 17,7). Vidimo da biblijski autor izravno povezuje žeđ s Božjom prisutnošću, ne samo u smislu Božje brige za naše zemaljske potrebe nego i činjenice da čovjek, otkad je izbačen iz Edena (usp. Post 3,23), žeđa za Božjom prisutnošću. Bez Boga on ne može živjeti! U Evanđelju se ova tema nastavlja opisom Isusova susreta sa Samarijankom.

U Samarijanki vidimo sliku paloga i žednoga čovjeka. Čovjek je stvoren za Boga, no nažalost, grijeh ga je od njega udaljio. Ipak, s grijehom nije nestala ljudska potreba za Božjom blizinom, nego se pretvorila u neugasivu žeđ. Stoga mi, grijehom ranjeni ljudi, nismo zadovoljni pukim preživljavanjem, kao što je to slučaj u životinja, nego čeznemo za nečim višim. Na svoju nesreću, tu veliku žeđ često pokušavamo ugasiti nečime što Bog nije.

Samarijski idoli

Takva su lažna božanstva i samarijankinih pet muževa (usp. Iv 4,17). Naime, u Drugoj knjizi o Kraljevima čitamo kako je asirski kralj Izraelcima oteo Samariju, koju je zatim naselio ljudima iz pet drugih naroda. Svaki je od tih naroda u Samariji podigao hram svojemu božanstvu, a sva su ta božanstva primjer praiskonskih čovjekovih pokušaja da ispuni svoju duboku čežnju za Bogom (usp. 2 Kr 17,30s). Kako nam Biblija svjedoči, Babilonci su štovali Sukot Benota, što je vjerojatno uključivalo i praksu hramske prostitucije. Kušani su podigli hram božanstvu rata, smrti i bolesti, a Hamaćni svetište božici sudbine. Avijci su štovali božanstva koja se prikazuju likovima psa i magarca, a Sefrajimci su u čast svojih bogova spaljivali vlastitu djecu.

Ne moramo zapamtiti ova imena ni izglede idola; to nije bitno. Važno je uočiti da svako od tih božanstava predstavlja jedan pokušaj ispunjavanja praznog ljudskog srca nečime što nije Bog. Takvi su pokušaji i danas itekako aktualni. Seksualnost, nasilje, moć, želja za kontrolom, zadovoljavanje niskih strasti, postizanje društvenog uspjeha – pa i pod cijenu života vlastitog djeteta – nisu li to sve slike nekadašnjih poganskih božanstava?

Podijeljeno srce

Zanimljivo je spominjanje šestoga muža, koji Samarijanki i nije muž (usp. Iv 4,18). Kao što znamo iz Druge knjige o Kraljevima, asirski je kralj izdao zapovijed da se u Samariju pošalje jedan svećenik lokalnog božanstva – Boga Izraelova – kako bi novi narodi i njega naučili štovati (da se dotični ne naljuti). Tako je nastao čudan spoj: doseljeni poganski narodi istodobno su „[š]tovali… Jahvu i služili svojim bogovima” (2 Kr 17,33). No Bog zahtijeva da se Izraelci klanjaju isključivo njemu, jer kao što žena ne može imati više muževa, tako ni vjernici ne mogu „imati drugih bogova” uz Gospodina (Izl 20,3).

Proroci su često odnos između Izraela i Gospodina uspoređivali s brakom, jer vjera, kao i brak, zahtijeva potpuno predanje. Bog ne prihvaća podijeljeno srce! Zato Samarijankino štovanje Boga Izraelova i nije prava vjera – njezin „muž” nije joj muž.

Primjećujemo li kako je ova sinkretistička praksa i dalje aktualna? Primjerice, kada nedjeljom na misi pjevamo Bogu, ali nam u spavaćoj sobi vrijede neka druga, a ne Božja pravila; kada nižemo krunice Kraljici mira, dok istodobno zagovaramo nasilje i rat; kada se svaki dan molimo, ali samo zato što želimo da nas Bog usliša; kada petkom i subotom hodočastimo po šankovima, a nedjeljom svetom Antunu. U poganskom spaljivanju djece ne prepoznajemo samo sliku pobačaja nego i svako gaženje dostojanstva drugoga čovjeka pod izgovorom napretka ili obrane vlastitih prava – od prijezira prema stranim radnicima do raznih podmetanja i ogovaranja na poslu, među poznanicima ili u župnoj zajednici. Kao što Samarijanki šesti „muž” zapravo nije muž, tako i netom opisano „kršćanstvo” nije kršćanstvo, bez obzira na broj primljenih sakramenata, uplaćenih donacija ili sa župnikom popijenih gemišta.

Isus – sedmi muž

Ipak, čovjek koji živi ganjajući idole nije nužno zao. On je možda jednostavno žedan Boga i ne zna za bolje. A žeđ je gorka i teško je s njome živjeti.

Nekada se čovjek osjećao kao da je stavljen pred sljedeći izbor: umrijeti od žeđi ili se napiti vode iz zdenca koji će tu žeđ, makar privremeno, učiniti podnošljivom. Tada dolazi Isus, koji Samarijanki, a i svima nama, nudi „žive vode” (Iv 4,17). Katekizam uči da ta voda „označuje djelovanje Duha Svetoga u krštenju” (KKC 694).

Isus se predstavlja kao sedmi muž. Nije riječ samo o idućem rednom broju: sedam je u Bibliji broj koji znači savez. Hebrejski izraz za sklopiti savez na hrvatski bi se mogao prevesti glagolom sedmati se. Dakle, mi smo krštenjem sklopili savez s Kristom i započeli život u Duhu Svetom, pa više ne moramo obilaziti zdence ovoga svijeta proseći vodu da bismo barem malo utažili svoju žeđ. Duh Sveti je nepresušan izvor žive vode u nama!

Kršten čovjek ne bi trebao biti žedan, jer u sebi ima izvor žive vode. No vidimo da ipak nije tako. Razlog je naše podijeljeno srce – to što nam Isus nije jedini izvor vode.

Ugledajmo se na Samarijanku: ona je „svoj krčag” (Iv 4,17) ostavila. Krčag je njezin dotadašnji način gašenja žeđi. Ona raskida s prijašnjim načinom života i potpuno se predaje Kristu. Vjeruje mu da u pustinji ovoga svijeta neće umrijeti od žeđi, nego da će imati žive vode napretek. Jesmo li mi ostavili svoje krčage kraj zdenca ili ih ipak čuvamo i potajno punimo u slučaju da nam zatrebaju?

Zaključak

Važno je zamijetiti još nešto: Isus je također žedan (usp. Iv 4,7). Ali za čime Isus žeđa kada je on sam izvor žive vode? Odgovor nam daje Katekizam: „Čudo se molitve pokazuje upravo tu, na rubu zdenaca kamo dolazimo tražiti svoju vodu: tu Krist dolazi u susret svakom ljudskom biću, On nas prvi traži i On ište piti. Isus je žedan, njegova molba dolazi iz dubina Boga koji nas želi. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega.” (KKC 2560).

Kao što je zaručnik željan svoje zaručnice, tako je i Bog željan tebe i tvoje žeđi za njim. Bog nije tek najbolji način zadovoljavanja osobnih potreba. Susret s njime obostran je odnos ljubavi koji „struji u život vječni” (Iv 4,14). Za time čeznimo! To je voda Duha Svetoga – božanska ljubav vječnoga života.