Druga vazmena nedjelja – A
Čitanja: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1 Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

Uvod

Završavamo ovogodišnju vazmenu osminu, u kojoj smo čitali izvještaje o ukazanjima uskrslog Isusa. Danas također slušamo jedan takav izvještaj, no naglasak se polako prebacuje na pitanje kako će Crkva živjeti kada jednoga dana Isus više ne bude s njome, barem ne na dotadašnji, tjelesni način.

Gledanjem do vjere

Sveti Ivan kroz cijelo svoje Evanđelje provlači temu gledanja koje vodi do vjere. Vidjevši Isusa i njegova znamenja, mnogi su povjerovali, no Isus je uzašao na nebesa i Crkva se našla pred velikim izazovom: kako dalje voditi ljude do vjere kada se Isusa više ne može vidjeti?

Zadnja rečenica današnjeg odlomka, koja je ujedno zaključak cjeline Ivanova evanđelja, daje nam odgovor: „ova su [znamenja] zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu” (Iv 20,31).

Isusa više ne gledamo, ali imamo pisana svjedočanstva o njegovu životu – Evanđelja. To je glavni razlog naše vjere. Iako svatko od nas može naći još podosta drugih, kao što su doživljena čudesa i uslišanja, trajan nutarnji mir ili nadnaravna radost, mi se danas okupljamo na misi jer je određena skupina ljudi prije dva milenija tvrdila da je jedan čovjek uskrsnuo i time dokazao da je Sin Božji, te da ćemo vjerom u njega zadobiti oproštenje grijeha i vječni život. Mi vjerujemo zbog svjedočenja prve kršćanske zajednice, svjedočenja koje je zapisano u obliku četiri Evanđelja.

Više ne gledamo, sada slušamo

Dakle, do vjere se više ne dolazi gledanjem, nego slušanjem Božje riječi. Vjerujem da se svatko od nas najmanje jednom zatekao u razmišljanju: „Da sam barem živio dok je Isus hodao zemljom ili da barem sada doživim nekakvo ukazanje; to bi sigurno ojačalo moju vjeru i dalo mi snagu da ustrajem u borbi sa svakodnevnim problemima.” Danas smo, međutim, čuli kako Isus govori apostolu Tomi: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29). Drugim riječima: veća je vjera (i njezini plodovi) onoga koji vjeruje po slušanju, a ne gledanju. Stoga, iako su apostoli možda snažnije osjetilno iskusili Isusa, naša vjera ima priliku biti blaženija, odnosno donijeti veće plodove od njihove, jer je nastala bez gledanja. No, zašto je tako?

Otajstvo Božje skrivenosti

Zar ne bi bilo bolje da je Isus trajno ostao, pa da se i dandanas pokazuje, da sjeda za stol s nama i jede? Ako je Bog svemoguć, ni to mu ne bi bilo teško, a zasigurno bi manje ljudi sumnjalo u njegovo postojanje. Ova se problematika u teologiji zove Božja skrivenost (lat. Deus absconditus). No, kada bi Bog bio potpuno očit, to bi eliminiralo čovjekovu slobodu, a ljudi bi ga štovali iz straha. Bog ne želi da drhtimo pred njim, nego da ga ljubimo. Na tom je tragu i sveti Petar, koji u današnjoj poslanici govori: „Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete” (1 Pt 1,8).

Slično je i u odgoju. Danas postoji tehnologija s pomoću koje roditelj može pratiti i prisluškivati sve što njegovo dijete radi. Neosporno je da bi se pod takvim nadzorom dijete ponašalo puno bolje i rjeđe upadalo u probleme, ali cilj odgoja nije spriječiti dijete da ikada sagriješi, nego odgojiti ga tako da postane zrela osoba koja slobodno bira dobro.

Bog ne želi puku poslušnost, nego prije svega želi da ga ljubimo. Za ljubav je potrebna sloboda, a ne prisila; povjerenje, a ne strah. Kada bi Bog svaki dan grmio s nebesa i demonstrirao svoju moć, tada bismo ga slušali zato što moramo. Ovako imamo slobodu ići svojim putem, a kada se odlučimo za dobro, tako činimo zato što to želimo – iz ljubavi prema Bogu.

Zaključak

Mnogi priželjkuju gledati Božja čuda, pa hrle kada čuju da se negdje dogodilo neko ukazanje ili ozdravljenje. No je li to baš uvijek korisno? Istina je da su apostoli nastavljali činiti „čudesa i znamenja” (Dj 2,43) koja su znatno pridonijela širenju Crkve i dala vjerodostojnost njihovu propovijedanju. Ipak, Isus kaže da je blaženije ne gledati, a vjerovati. To je zato što nas svjedočenje čudu, na neki način, prisiljava da vjerujemo, jer smo vidjeli.

Kada ljubimo nekoga zato što nemamo drugog izbora, to nije ljubav. No kada imamo tisuću odličnih izgovora, ali se usprkos tome odlučujemo za drugoga, odlučujemo za dobro – to je ljubav. Takva ljubav donosi plodove i takva ljubav naposljetku dovodi do pravoga gledanja. Kada počnemo tako živjeti i razmišljati, cijeli svijet postaje prostor u kojem otkrivamo Božja čudesa i znamenja.

Dakle, možemo reći da je za vrijeme Isusova života gledanje vodilo do vjere, no sada do vjere dolazimo po slušanju, a po vjeri do gledanja. Bog se, u konačnici, ne skriva, nego ga mi često ne vidimo jer ne ljubimo dovoljno.