Vazmeno bdjenje – A
Čitanja: Post 1, 1–2, 2 (ili: 1, 1.26–31a); Post 22, 1–18 (ili: 22, 1–2. 9a.10–13.15–18); Izl 14, 15–15, 1a; Iz 54, 5–14; Iz 55, 1–11; Bar 3, 9–15.32–4, 4; Ez 36, 16–17a.18–28; NZ: Rim 6, 3–11; Ps 118, 1–2.16ab–17.22–23; Mt 28, 1–10

Uvod

Tijekom korizme govorili smo da grijeh uzrokuje žeđ, sljepoću i smrt, a krštenje gasi čovjekovu žeđ, otvara oči i vraća u život. No krštenje je mnogo više od poništavanja posljedica grijeha: ono je stvaranje novoga čovjeka.

Novi stvor u Kristu

Večerašnja čitanja započela su s prvom stranicom Biblije, s izvještajem o stvaranju svijeta. Nakon što je Bog stvorio nebo i zemlju, „Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom” (Post 1,2). Tako je i naša crkva na početku bila u mraku i tišini, kao da se noćas ništa posebno neće dogoditi. I Kristova je grobnica bila u mraku i tišini, a na nju stavljen kamen. No odjednom Bog reče: „Neka bude svjetlost!” (Post 1,3), svećenik zapjeva: „Svjetlo Kristovo”, „nastade žestok potres… anđeo Gospodnji… otkotrlja kamen” (Mt 28,2) i zrake jutarnjeg sunca osvijetliše grob, no smrt tamo ne zatekoše.

Isus se nije vratio u stari, zemaljski život, kao što je to bio slučaj s Lazarom (Iv 11,44), nego je, uskrsnuvši, postao novi čovjek. Nije se vratio iz smrti, nego ju je pobijedio i stvorio novo čovječanstvo koje više ne umire. Dijelom toga čovječanstva postao je i svatko od nas, po krštenju.

O tome nam danas u poslanici govori sv. Pavao kada kaže: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.” (Rim 6,4). Krštenje nije tek zgodan obred ili lijepa tradicija kojom se osoba prima u Crkvu, nego potpuna preobrazba – novo stvaranje.

Izvještaj o stvaranju svijeta, kako smo čuli u prvom čitanju, završava sa subotom, a današnji evanđeoski ulomak započinje riječima: „Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu…” (Mt 28,1). Dakle, Bog na dan uskrsnuća nastavlja tamo gdje je nekoć stao. Zato se taj dan i naziva „[o]smim danom kojim započinje novo stvaranje” (KKC 349).

Biti kršten znači postati dio novog čovječanstva, postati poput Krista. Starome čovjeku Bog je samo Stvoritelj, no nakon krštenja postaje Otac. To je ključna razlika: više nisam samo stvorenje nego postajem i dijete. Više se ne moram tjeskobno brinuti hoću li zavrijediti Božju naklonost, jer kao što svaki roditelj ljubi svoje dijete samo zato što postoji, tako i nebeski Otac, ali još više, ljubi nas.

Ne cilj, nego početak

Ipak, vidimo da, iako smo kršteni, i dalje nije sve idealno u našim životima: mučimo se, griješimo, more nas tjeskobe i strahovi… Krštenje jest početak nadnaravnog života, ali nakon tog čina slijedi borba: život koji je u krštenju otpočeo treba nastaviti rasti te konačno prožeti cijeloga čovjeka.

Svatko je od nas pozvan, već ovdje na zemlji, postati svet i savršen. Stoga nedjeljom dolazimo na misu, trudimo se rasti u krepostima i sudjelujemo u ovim obredima Velikog tjedna – zato da bi nas Duh Sveti, kojega smo u krštenju primili, mogao nastaviti mijenjati. Naš rast u svetosti ne smije nikada stati.

Nažalost, nije teško primijetiti da su mnogi ljudi svoj vjerski život sveli na popis stvari koje treba izbjegavati. No naša je vjera puno više od toga! Zabrane su samo ograda koja nam pomaže da ne skrenemo s pravoga puta, ali tim putem trebamo trajno napredovati. To činimo snagom sakramenata, razmatranjem Svetog pisma, molitvom i služenjem drugima.

Zaključak

Krštenje je samo početak; trebamo prijeći još velik dio puta da bismo došli do cilja. No nemojmo se tjeskobno brinuti jer itekako imamo razloga za radost i nadu. Zato ćemo večeras s pouzdanjem obnoviti krsna obećanja odričući se zla i ispovijedajući vjeru u Kristovo uskrsnuće, koje i sve nas čeka. Nemojmo nikada zaboraviti da ono najbolje tek dolazi!