Primjer Svete obitelji
Blagdan Svete obitelji – B
Čitanja: Post 15,1–6; 21,1–3 Ps 105,1–9; Heb 11,8.11–12.17–19; Lk 2,22–40
Uvod
Crkva današnjim blagdanom Svete obitelji želi pred suvremene roditelje postaviti uzor i primjer obiteljskog života. Pritom ne nudi nekakve trikove za jednostavniji suživot i skladnije odnose, nego nas podsjeća da, ako zaista želimo dobro svojoj obitelji, prvo moramo ukorijeniti život u Bogu.
Posvećivanje prvorođenaca
U početnoj rečenici današnjeg evanđeoskog ulomka saznajemo: “Kad se… navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu…“ (Lk 2,22). Evanđelje se poziva na propise iz Božjega zakonika (usp. Lev 12,2–8; Izl 13,2.11) te vidimo da Josip i Marija sve ovo rade zato što tako nalaže Zakon koji je Gospodin dao Izraelcima. Svi židovski propisi i zakoni imali su jednu konačnu svrhu: podsjećati narod na spasenje koje je Bog izveo u prošlosti. Ako se narod bude držao tada sklopljenog saveza, Bog će ga spasiti i u budućnosti. Prilikom izlaska iz Egipta Bog je u pomoru stoke, žaba, pomrčini sunca, onečišćenju Nila i drugim znamenjima simbolički pobio sva egipatska božanstva (usp. Izl 7 – 10).
Kako Izraelci ne bi nikada smetnuli s uma tu istinu, Bog ih je obvezao naloživši im da ubuduće vrše takve obrede u kojima se redovito simbolički ubijaju egipatska božanstva. Ovo je jedan od razloga zašto su se nadalje odvijala žrtvovanja raznih životinja.
Među idolima koje su Egipćani štovali bili su i prvorođenci. Nažalost, Egipćani su bili toliko ogrezli u idolopoklonstvo i tvrdoću srca da je Gospodin morao uništiti i taj njihov idol kako bi se i Egipćani i Izraelci osvjedočili da nema drugoga Boga osim Gospodina, koji je jedini Spasitelj. Zbog toga su se i ljudski prvorođenci, umjesto da budu stvarno žrtvovani, posvećivali Gospodinu u Hramu, čime se njihov život simbolički otkupljivao (Izl 13,11–16). To je ono što su Marija i Josip došli učiniti u Hramu: posvijestiti si da u središtu njihovih života nije njihovo dijete, nego Bog.
Uzor svake obitelji
Ova nas tvrdnja, jezično i teološki, dovodi na dosta sklizak teren, jer Josipovo i Marijino dijete jest Bog – jedino takvo dijete u povijesti – međutim, oni su svoju odanost i služenje Isusu izrazili kroz povjerenje i poslušnost zakonima koje je Gospodin dao. Iz današnjeg čitanja saznajemo da su Marija i Josip bili siromašni: uobičajena, propisana žrtva bilo je janje, osim u slučaju da si prinositelji takvo što ne mogu priuštiti (usp. Lev 12,8). Tko zna, možda je i svetom paru u nekom trenu kroz pamet prošla misao kako bi djetetu više koristilo da mu kupe hranu ili nađu bolji smještaj nego da se opterećuju nekakvim obredima i žrtvama. Uostalom, njihovo je dijete zaista drukčije: anđeo ga je navijestio – možda ima pravo na poseban tretman? Na sličan način mnogi kršćani kažu: „Što će nam Stari zavjet, kad imamo Novi?” No Sveta obitelj nije nasjela na tu Zmijinu laž, već je odlučila svoj obiteljski život ukorijeniti u Bogu i njegovim zakonima.
Nažalost, mnoge obitelji ne slijede ovaj primjer i druge stvari stavljaju ispred Boga misleći da tako čine dobro: po cijele dane rade i zarađuju, pa onda s djecom ne stižu moliti; upisuju ih na razne važne aktivnosti, ali ih ne nauče prakticirati onu najvažniju – svetu euharistiju; čak idu toliko daleko da svojoj djeci toleriraju i razne moralne propuste, lažno se tješeći mišlju da nije baš svaki grijeh put u propast: „Pa svi to rade, danas je drukčije vrijeme… ” Vjerojatno sve to čine u najboljoj namjeri, no Bog nam je jasno pokazao drukčiji put. Obično uzrok ovakvih razmišljanja leži u tome što mi Boga i njegovo djelovanje najčešće ne vidimo očito i odmah, jer gledamo i razmišljamo prolaznom, zemaljskom logikom.
Abrahamova vjera
U prvom se čitanju Abram, koji će kasnije biti prozvan Abrahamom, žali Bogu da još uvijek nije dobio potomka kojeg mu je obećao. Bog ga izvodi van i pokazuje mu nebo govoreći da će njegovo potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu. Ako pročitamo što piše nekoliko redaka dalje, vidjet ćemo da se navedeno događa po danu (usp. Post 15,17). Ima li zvijezda na nebu za vrijem dana? Točan odgovor je – ima, samo što ih mi ne vidimo.
Dakle, Abram nije ugledao nikakve zvijezde kada je podigao pogled, ali znao je da su one tamo iako ih trenutno ne vidi; i povjerovao je Božjoj riječi. Ponekad nam je teško prihvatiti neke žrtve, odricanja, vjerske propise ili obaveze jer ne vidimo kako će one pozitivno utjecati na naš život. Zato je vjera odnos povjerenja: to je povjerenje u Boga, povjerenje da Bog vidi i zna bolje od nas, da nam želi dobro i da nas neće iznevjeriti ako se potpuno, u svemu što imamo i jesmo, oslonimo na njega: i po danu i po noći.
Zaključak
Glavna poruka koju nam Sveta obitelj svojim primjerom šalje jest ta da uvijek stavljamo Boga na prvo mjesto te da postojano slijedimo njegovu Riječ i zapovijedi, čak i kada nam nije potpuno jasno kamo će nas to odvesti. Marija je Bogu rekla: „Evo službenice Gospodnje!“ (Lk 1,38), a Josip je u šutnji slušao „kako mu naredi anđeo Gospodnji“ (Mt 1,24; usp. Mt 2,14). Oboje su živjeli „po Zakonu Gospodnjem“ (Lk 2,39).
Osim toga da mi u svojim odlukama stavljamo Boga na prvo mjesto, važno je također da naša djeca to primijete, da uvide kako ona nisu središte našega života, nego Bog, kao što je toga bio svjestan Izak kada ga je otac poveo na brdo s namjerom prinošenja žrtve. Do te nam mjere Bog mora biti važniji od svega na ovome svijetu. Sveti Ivan Pavao II. je govorio da je jedan od velikih poticaja za njegovu vjeru bio kada bi se probudio usred noći i vidio oca kako moli ispred slike Bogorodice. Djeca imaju pravo vidjeti svoje roditelj kako mole, to za odgoj njihove duše vrijedi više nego 1000 sati vjeronauka.
Često se ljudi nama svećenicima žale na svoju djecu: kažu da su otpala od vjere, da ne razgovaraju s njima ili da ih zarobljavaju razne ovisnosti i problemi. Takva situacija roditelje toliko zaokuplja da ona postaje središte njihova života, a ne Bog. U tu zamku lako padaju oni koji smetnu s uma da je naše osnovno poslanje osobno posvećenje. Ne možemo dati ono što nismo primili. Kako ćemo išta dati svojoj djeci ako to prije nismo od Boga primili? Dakle, ako se najprije brinemo za vlastiti rast u svetosti, tada djeci ne dajemo svoju brigu, pažnju i ljubav, nego Božju brigu, pažnju i ljubav, a to je ono što im je najpotrebnije. Zato je najviše što neki roditelj može učiniti za svoje dijete upravo to da se prestane orijentirati na njega, da podigne pogled prema Kristu i stavi Krista u središte svojega života. Prestanimo nositi svoje dijete u svome srcu i stavimo ga u Isusovo Presveto Srce. Složit će te se da koliko god srce majke ili oca bilo veliko, Isusovo je ipak puno prostranije. „Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka”, kaže današnje drugo čitanje, te nastavlja: „Zato ga u predslici i ponovno zadobi” (Heb 11,17). Kada tako učinimo, sve ostalo dođe na svoje pravo, zdravo mjesto.
Ako mislimo da je to preteško ili da Bog nema pravo takvo što zahtijevati, sjetimo se da smo jednom davno mi Bogu bili važniji od njegova sina. On od nas nikada ne traži nešto što već nije sam prošao.