Krštenje Gospodinovo
Čitanja: Iz 42,1–4.6–7; Ps 29,1a.2.3ac–4.3b.9b–10; Dj 10,34–38; Mk 1,7–11

Uvod

Nakon peripetija oko Isusova rođenja evanđelisti ne govore mnogo o njegovu djetinjstvu ili mladosti, nego se usredotočuju na razdoblje u kojem javno djeluje. Značajno je na koji način Isus započinje svoje javno djelovanje: na početku nemamo neko čudo ili nastupni govor, već Ivanovo krštenje.

Zašto se Isus krstio?

Krštenje kojim je Ivan Krstitelj krstio nije bilo sakramentalno krštenje koje je svatko od nas primio i tako postao kršćanin. Krštenje, ili u doslovnom prijevodu uranjanje, zapravo je bilo uobičajen obred u židovskom vjerskom životu. Na taj su se način vjernici obredno prali kako bi postali obredno čisti i mogli ući u Hram radi bogoslužja. Ivan je uranjao ljude u vode Jordana (što je predstavljalo vanjski znak njihove unutarnje želje za obraćenjem) kako bi ih pripremio za dolazak u Božju blizinu, ali ne u Hramu, nego pred Božjim licem, koje se očitovalo u Isusu Kristu.

Postavlja se pitanje zašto se Isus krstio kad njemu nije bilo potrebno obraćenje, jer nije imao grijeha. Obično se kaže da je krštenje prelazak iz tame u svjetlo, iz zemaljskog načina života u novi život bez grijeha. No Isusovo je krštenje obrnut proces: ono je znak božanskog silaska s nebesa i ulaska u svijet ljudi, u prostor grijeha i tame. Isus nikada nije sagriješio, ali se svrstao među grešnike. Odlučio je dijeliti našu sudbinu, postati ljudima u svemu jednak osim u grijehu, kako bi nam mogao postati predvodnik i vođa koji će nas izvući iz tame u svjetlo iz kojega je došao. Zato se Isus krstio.

Isusovo poslanje

„Odmah” (Mk 1,10) nakon što je kršten, Duh Sveti silazi na njega, a s neba se „zaori” glas: „Ti si Sin moj ljubljeni!“ (r. 11). Izraz „ljubljeni sin“ jasna je aluzija na epizodu iz Knjige Postanka u kojoj se Izak naziva Abrahamovim ljubljenim sinom, a Bog priopćuje Abrahamu da treba otići na brdo i upravo njega prinijeti kao žrtvu (usp. Post 22,2). Kada Otac ovdje govori Isusu da je on njegov „ljubljeni Sin“, time objavljuje kakvo će poslanje imati i poručuje: Abrahama sam zaustavio kada je trebao žrtvovati jedinoga sina za svoje grijehe, ali tebe neću poštedjeti – ti ćeš biti žrtvovan za grijehe ljudi među koje si se upravo svrstao.

Tome u prilog govori i rečenica koja nam otkriva da Isus diže pogled pa „ugleda otvorena nebesa“ (Mk 1,10). Riječ „otvorena” zapravo je preblag prijevod jer u izvorniku piše da je Isus ugledao „razderana” nebesa. Ova se riječ u cijelom Markovu evanđelju spominje još samo jednom, na kraju njegove knjige, gdje o času Isusove smrti piše: „I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje.“ (Mk 15,38). Hramska je zavjesa bila granica koja je odvajala Kovčeg saveza (dakle Božju prisutnost) od svijeta, ali Isusova smrt tu granicu ukida te Božja prisutnost izlazi iz okvira Hrama i zahvaća cijeli svijet. Razdiranje je način na koji Bog ulazi u svijet: Duh Sveti silazi kroz razderana nebesa, Otac izlazi iz Hrama kroz razderan zastor, a Isus ustaje iz razderana groba.

Mi se još uvijek nalazimo u božićnom ugođaju i najradije bismo još malo uživali u toplim pjesmicama o djetetu u štalici, bucmastim pastirima i raspjevanim anđelima. No Crkva nas odabirom blagdana i misnih čitanja koja slijede neposredno nakon Božića stalno vraća u stvarnost kršćanskog života: nakon Isusova rođenja slavimo prvomučenika Stjepana, potom se spominjemo pokolja nevine dječice, a na blagdan Svete obitelji slušamo o maču boli koji će probosti Marijinu dušu (usp. Lk 2,25). Crkva ne želi da naša vjera postane fantazija o lakšem životu, nego želi da ona bude ukorijenjena u surovoj stvarnosti i svijesti da bez muke i križa nema spasenja.

Presveto Trojstvo

Na samom početku Isusova javnog djelovanja Otac Sinu očituje njegovo poslanje: on je njegov ljubljeni Sin koji će biti mučen i ubijen zbog grijeha cijeloga svijeta. No u tome neće biti sam jer mu Otac daje Duha Svetoga. Taj će ga Duh od toga trenutka voditi kroz život, davat će mu snagu i upućivati ga u nedoumicama.

Ovo je prvo mjesto u Evanđelju gdje jasno vidimo formulu Presvetog Trojstva: Duh silazi na Sina dok Otac govori. To je još jedan važan teološki trenutak. Volimo zamišljati i govoriti kako je Isus naš spasitelj, a Otac i Duh Sveti u svemu tome ostaju pomalo zanemareni, poput nekakvih promatrača. No ovdje vidimo da je Otac taj koji određuje Isusov put, poslanje i sve što će učiniti, a Duh ga u tome vodi i jača.

I u prvom čitanju Bog po prorocima govori: „[T]ako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” (Iz 55,11). Isus je Riječ koja je izišla iz Božjih usta (usp. Iv 1,14), Bog ju je poslao u svijet. Tek kada je Riječ svoje poslanje ispunila, mogla se vratiti odakle je došla.

Zaključak

Isus se od trenutka krštenja prepustio vodstvu Duha, predao se Očevoj volji do kraja, do „smrti na križu” (Fil 2,8). I mi smo krštenjem od Oca primili poslanje, a od Duha Svetoga snagu i trajno vodstvo da to poslanje uspješno izvršimo, ali život donosi mnoge izazove i komplikacije te nije uvijek tako jednostavno slijediti Božju volju. Isus nam je pokazao kako da u tome uspijemo.

Počinje liturgijsko vrijeme kroz godinu, obilježeno zelenom bojom, koja simbolizira vrijeme rasta. U nedjeljnim ćemo čitanjima pratiti Isusov nauk, slušati njegove savjete i gledati primjer njegova života. Razmatrajući Božju riječ, uvijek možemo naći odgovor na životna pitanja, dobiti snagu u teškoćama ili jednostavno na tren stati, odmoriti se i okrijepiti u Božjoj prisutnosti.