Uvod

Nakon onakvog izlaska iz Egipta povratka više nema. Narod više nije faraonovo roblje, no što jest? Ne može se živjeti bez identiteta, a sloboda koja nije osmišljena ubrzo će se pretvoriti u novo ropstvo. Stoga Bog vodi narod podno Sinajskoga brda, gdje će sklopiti još jedan savez, kojim će utvrditi identitet, poslanje, vjeru i način života novonastalog naroda.

Do sada smo u Bibliji većinom pratili pripovijedanje, koje nam je relativno lako shvatljivo, no od današnje lekcije krećemo s raznim propisima, popisima i drugim detaljnim opisima koji mogu djelovati zamorno, ali su iznimno važni za razumijevanje Božjeg plana za spasenje čovječanstva i Kristove žrtve, koja je središte naše vjere. Kada otkrijemo ključ tumačenja ovih tekstova, prestat će nam biti zamorni i postati mjesta susreta s Bogom.

Dolazak u pustinju

Prije samog sklapanja Saveza Izraelci moraju tri mjeseca putovati kroz pustinju Sinaj, u kojoj se događa nešto nevjerojatno: nakon što su svojim očima vidjeli sva čuda koja je Gospodin učinio te kako ih je izveo iz Egipta i porazio faraonovu vojsku, oni počinju „mrmljati” na Boga (usp. Izl 15,23–25; 16,2–4; 17,3–6). Nisu zadovoljni novim okolnostima te čak počinju žaliti što su ikad izišli iz Egipta, gdje su „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje” (Izl 16,3). Strahuju da će u ovoj pustinji umrijeti. Je li moguće da je i njihovo srce poput faraonova, tvrdo i slijepo na Božja znamenja? Nakon svih čudesa koja su doživjeli, oni sumnjaju da je Bog s njima (usp. Izl 17,7). Ime koje im je objavio označava njegovu prisutnost (usp. Izl 3,13–15), a narod sumnja upravo u tu karakteristiku njegova bića. Ljudska reakcija na ovakvu pobunu zasigurno bi bila teška kazna, no Božja je reakcija strpljiva pouka. Gospodin novim čudima dokazuje da narod nije u pravu kada ga optužuje: hrani ih nebeskim kruhom i prepelicama dok mrmljaju zbog gladi (usp. Izl 16,2–16) i čudesno ih poji vodom dok mrmljaju zbog žedi (usp. Izl 15,24s; 17,2–6). Božja se čuda i znamenja nastavljaju i u pustinji, jer je Izraelu potrebno obraćenje. On se, iako je tijelom izišao iz Egipta, duhom još uvijek nalazi u njemu.

Božji plan s Izraelom

Po dolasku na Sinaj Bog otkriva svoj plan s Izraelom, govori zašto ga je izbavio iz Egipta: „[V]i ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.” (Izl 19,6). Ova su dva pojma važna za razumijevanje povijesti spasenja. Sjetimo se što smo govorili: Bog nizom saveza širi svoju obitelj, počevši od prvog bračnog para, pa preko Jakovljeva plemena do čitavog naroda koji se sada nalazi podno Sinaja.

Poimanje saveza ukorijenjeno je u antičkoj slici obitelji, u kojoj je otac obitelji bio kralj – gospodar, zakonodavac i zaštitnik – ali i svećenik, jer je predvodio obitelj u bogoslužju i žrtvovanju. Prvorođeni sin bio je nasljednik njegove kraljevske i svećeničke vlasti. Bog je još od Adama tražio „prvorođenog“ sina koji bi bio dostojan toga poziva, da čuva i štiti stvoreno, da mu prinosi žrtvu i daje hvalu, te da Bog može slobodno prebivati s njime. Adam je bio izvorni Božji prvorođenac, savezom posvojeni sin koji je postavljen da bude kralj i svećenik. Riječi koje su mu upućene – ono podložiti zemlju i vladati iz Post 1,28 – na hebrejskom ukazuju na kraljevsku vlast (usp. 1 Kr 5,4; 2 Sam 8,11). Također, Adamu je rečeno da edenski vrt obrađuje (hebr. avad upućuje na bogoslužje) i čuva (usp. Post 1,26; 2,15), a iste se hebrejske riječi poslije upotrebljavaju u opisu svećeničke službe (usp. Br 3,7; 8,26; 18,7). Dakle, Adamu je kao Božjem prvorođencu dana služba kralja i svećenika cijele Božje obitelji na zemlji, a on je te dvije službe trebao prenijeti dalje na svoga prvorođenca Kajina. No, kao što nam biblijska povijest svjedoči, mnogi su se prvorođenci pokazali kao oholi, nepravedni i nasilni ljudi pa im stoga Bog oduzima pravo prvorodstva, pravo nasljeđivanja uloge kralja i svećenika. To vidimo u slučaju Kajina, Jišmaela, Ezava i drugih. Štoviše, od svih prvorođenaca u Knjizi Postanka, jedino Šem ostaje vjeran.

Bog sada uzima jedan cijeli narod da bude njegov prvorođenac (usp. Izl 4,22), nositelj uloge svećenika i kralja. Ovdje, na Sinaju, Bog otkriva kako želi da Izrael čitavoj obitelji naroda bude ono što je otac bio u antičkoj obitelji, odnosno ono što je Adam bio ljudskoj obitelji: svećenik i kralj. To znači izraz kraljevstvo svećenikâ ili možda, preciznije prevedeno, kraljevsko svećenstvo. Izraelski će narod, kao cjelina, pred Bogom biti posrednik za druge narode, a unutar samog izraelskog naroda svi će prvorođenci u obiteljima vršiti svećeničku službu prinošenja žrtava. Bog izričito traži da mu se posvete svi prvorođenci (usp. Izl 13,2). Ista se riječ poslije upotrebljava za opis Aronova svećeničkog ređenja (usp. Izl 28,3; 30,30).

Dakle, od svoje obitelji Bog na Sinaju pravi narod, ali ne narod poput drugih naroda: Izrael treba biti svet narod, izdvojen od drugih kao primjer svetosti i pravedna života, oruđe kojim će Bog sve narode zemlje obuhvatiti svojim spasenjem kako bi se ispunilo obećanje o blagoslovu svih naroda po Abrahamovu potomstvu (usp. Post 12,3). Ovdje imamo odgovor na pitanje zašto Bog toliko favorizira izraelski narod u odnosu na druge narode i zašto je ostatak čovječanstva prividno diskriminiran u odnosu na privilegirane pripadnike „odabranog” naroda. Izrael je mikrokozmos cijeloga čovječanstva, on je predstavnik svih ljudskih nadanja. To ne znači da Bog druge narode zapostavlja ili da je nepravedan prema njima, jer će upravo njegova briga i naklonost prema Izraelu donijeti spasenje svim narodima. Izrael je na Sinaju posvećen da bude „svjetlost narodima”, da Božje spasenje donese „do nakraj zemlje” (usp. Iz 42,6s; 49,6). Plan je bio da svi drugi narodi, gledajući svetost izraelskog naroda, spoznaju da je Izraelov Bog jedini pravi bog, da dođu u njegovo svetište, slave Božje ime i spoznaju Gospodina te da tako svi narodi povrate izgubljeno edensko zajedništvo.

No da bi Izrael ostvario to svoje veličanstveno poslanje, postoji jedan uvjet: narod se mora držati odredaba Saveza (usp. Izl 19,5). Isprva se čini da narod oduševljeno prihvaća tu ponudu (usp. Izl 19,8).

Sklapanje Saveza i njegove odredbe

U narednih nekoliko poglavlja pratimo odredbe saveza što ga Gospodin i Izrael namjeravaju sklopiti. Prve su odredbe tzv. Deset zapovijedi, iako se u biblijskom tekstu nigdje ne spominje taj naziv, već samo Božje „riječi” (Izl 20,1). Zbog toga se one još nazivaju i Dekalog, što znači ‘deset riječi’. Nakon ovih odredaba slijede dodatna 52 propisa o uređenju izraelskog društva, odnosno Knjiga Saveza (usp. Izl 24,7).

Rekli smo da Bog s Izraelom stvara obiteljsku zajednicu, stoga deset riječi i ostale propise trebamo shvaćati kao kućna pravila Božje obitelji. Ta su pravila prvenstveno dana radi regulacije odnosa unutar rastućeg izraelskog naroda. Govore kako se trebaju rješavati nesuglasice, kako tretirati nasilje ili odrediti zadovoljštinu za krađu, kako se odnositi prema robovima, Bogu i ljudskim autoritetima. Možda nam neke od tih odredaba djeluju sablazno, poglavito one o robovima, no moramo se odviknuti promatrati prošlost očima čovjeka iz 21. stoljeća i staviti se u kožu ljudi koji su živjeli prije nekih 3 500 godina u svijetu u kojem se ropstvo uzimalo kao normalna društvena činjenica. Također, ropstvo je u ono vrijeme značilo više oblik ekonomske ovisnosti nego gubitak svih građanskih prava, što se razlikuje od našeg suvremenog poimanja ropstva. Shvatimo da Bog postepeno razvija svoj plan spasenja, kojemu je vrhunac u Isusu Kristu. Svaka terapija ima svoj početak i razvoj: ono što se primjenjuje na početku nije cilj, nego je dio procesa koji je potreban da bi se moglo prijeći na sljedeću fazu. Sve su ove zapovijedi i propisi dani u kontekstu Izlaska: robovi se moraju osloboditi u sedmoj godini jer su i Izraelci bili robovi (usp. Izl 21,2), a za strance se treba brinuti jer su i Izraelci nekoć bili stranci (usp. Izl 23,9). Dakle, Izraelci trebaju postupati prema drugima onako kako je Gospodin postupao prema njima. To je važan mudrosni princip koji treba iščitati iz ovih propisa.

Nakon što je poslušao Božje riječi i propise, narod još jednom odlučuje prihvatiti sve odredbe saveza s Bogom (usp. Izl 24,3.7). Mojsije potom diže oltar s dvanaest stupova, što simbolizira sva Jakovljeva plemena, koja prihvaćaju ovaj savez (usp. Izl 24,4). Zatim nalaže „mladim Izraelcima” (usp. Izl 24,5) – a to se odnosi na prvorođence svih plemena – da žrtvuju. Sjetimo se da su u ovom trenutku svi Izraelovi prvorođenci posvećeni za svećenike i imaju dužnost prinositi žrtve (usp. Izl 13,2). Zatim uzima krv žrtvovanih životinja i polovicu prolijeva, a ostatak izlijeva u posudu te njome škropi narod govoreći: „Ovo je krv saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi.“ (Izl 24,8). Takav je bio tipičan način sklapanja saveza u ono doba, koliko god to nama danas djelovalo odbojno. Krv je simbol obiteljskog odnosa, stoga se škropljenjem krvlju želi naznačiti što savez znači: on stvara Božju obitelj. Prolijevanje krvi također je podsjetnik na kaznu koja će zadesiti prekršitelje saveza, a ta je kazna smrt. Slično ovome, u svetoj misi svećenik u posebnim prigodama napuni posudu blagoslovljenom vodom pa njome škropi narod u znak sjećanja na savez koji je sklopljen vodom krštenja.

Sklapanje sinajskog Saveza zaključeno je obrednim jelom: sedamdeset i četiri predstavnika izraelskog naroda slobodno blaguju u Božjoj prisutnosti (usp. r. 11), jer to je ono što obitelj radi – zajedno blaguje. Sličan ćemo obrazac vidjeti i prilikom sklapanja jednog drugog saveza, kada će Bog na objedu s predstavnicima izraelskog naroda izgovoriti riječi ustanovljenja, upotrebljavajući iste izraze: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.” (Mk 14,24; usp. Mt 26,28). Slika zajedničkog objeda također je simbol potpunog zajedništva: zato će i Isus govoriti o kraljevstvu nebeskom kao o velikoj gozbi (usp. Lk 14,12-24). Dakle, sinajskim Savezom obnovljeno je zajedništvo između Boga i čovjeka. Povijest, čini se, odsad može krenuti drugim smjerom jer čovjek i Bog ponovno žive zajedno, u bliskom, obiteljskom odnosu.

Primijetimo ovdje još jedan važan detalj: prije sklapanja Saveza narod se morao posvetiti obrednim pranjem odjeće, ali i uzdržavanjem od spolnih odnosa (usp. Izl 19,14s). U bračnom se sjedinjenju supružnici međusobno potpuno daruju, no Bog želi da se u činu sklapanja saveza i bogoštovlju narod potpuno dadne njemu te zato naređuje privremeno uzdržavanje od bračnog darivanja, koje služi kao priprema za taj trenutak. Iz ovoga vidimo da svećenički celibat nije neka kasnija izmišljotina Crkve, nego mu je začetak već u sklapanju sinajskog Saveza, kada je utemeljeno židovsko bogoštovlje i svećenstvo, koje je pralik kršćanskog bogoštovlja i svećenstva. Ovo uviđaju i Crkve istočnoga obreda, čiji se svećenici (od kojih su mnogi oženjeni) prije slavljenja svete mise također moraju uzdržavati od darivanja supruzi kako bi se mogli potpuno dati Gospodinu.

Svetište kao novi Eden

Ako pogledamo strukturu Dekaloga, vidjet ćemo da se u njegovu središtu nalazi poštovanje subote (usp. Izl 20,8–11). Narod ima obvezu sjetiti se (hebr. zakar) svetkovati subotu (r. 8). To nam govori da Izrael neće postati svet narod i svjetlo drugim narodima tek po svojoj društvenoj pravednosti i besprijekornu moralnom životu, nego prvenstveno po vjernosti Savezu, čiji je vrhunac ispravno bogoštovlje – razlog zašto je Bog uopće izveo izraelski narod iz Egipta (usp. Izl 3,12.18). Stoga Bog opet poziva Mojsija na brdo, na 40 dana, kako bi mu dao upute o izgradnji pomičnog svetišta, odnosno Šatora sastanka, koji će Izraelci nositi sa sobom, te upute o ispravnom bogoštovlju po kojem će čovjek uvijek moći slobodno pristupiti Bogu (usp. Izl 25,8). Opisi davanja nacrta za izgradnju svetišta i njegove izgradnje zauzimaju četvrtinu Knjige Izlaska. Iako su ti dijelovi većini čitatelja naporni za čitanje, očito je svetom autoru to bilo izuzetno važno. Ovdje se opet potvrđuje da Biblija nema nebitnih poglavlja: ako nam se neki dio Biblije čini naporan ili nerazumljiv, najvjerojatnije je da smo u njemu propustili uočiti nešto važno.

Bog izričito traži od Izraelaca da mu sagrade svetište da može „boraviti među njima“ (Izl 25,8). Nakon progona iz Edena čovjek gubi dar Božje prisutnosti. Bog je u svom spasenjskom naumu od početka namjeravao vratiti čovjeka u svoju blizinu. Sklapanjem saveza Bog širi svoju obitelj, no da bi se ostvarilo zajedništvo, nije dovoljno imati samo spoznaju o tome da smo dio iste obitelji. Potrebno je osigurati susret, mjesto zajedničkog boravka i blizine, jednako kao što za brak nije dovoljno samo vjenčanje nego i zajednički život nakon njega. To je uloga svetišta i bogoslužja koje će se u njemu vršiti. Dakle, Bog ovdje iznosi detalje svoga plana za spasenje čovječanstva od robovanja grijehu: detaljno opisuje izgled mjesta gdje će se Bog i čovjek ponovno moći susretati. Kada malo razmislimo, kako nam to može biti dosadno? To je kao da čovjek zarobljen na pustom otoku nađe upute za izgradnju splavi s pomoću koje može otići kući. Možda je problem u tome što smo previše zaljubljeni u ovaj svijet pa ne čeznemo dovoljno za Božjim izbavljenjem.

Ako detaljnije proučimo upute za izgradnju svetišta, vidjet ćemo puno simbolike koja upućuje na edenski vrt, koji je bio mjesto gdje su Bog i čovjek zajedno boravili. Sada novo svetište treba postati prostor gdje će se to zajedništvo opet ostvariti, barem djelomično, s obzirom na razdor koji je grijeh stvorio. Eden je bio sačinjen od tri dijela: u edenskoj zemlji nalazio se vrt u čijem je središtu bilo drvo života (usp. Post 2,8s). Svetište je također imalo tri dijela: vanjsko dvorište (usp. Izl 29,9–19) i Prebivalište (još zvano Šator sastanka ili Tabernakul; usp. Izl 26), u kojem se nalazilo „svetište nad svetištima”. Bog je postavio kerubine na jedini ulaz u edenski vrt (usp. Post 3,24), a pred ulazom u svetište nad svetištima također su se nalazili kerubini (usp. Izl 26,31). Čovjek je dobio naredbu da svetište vrt „obrađuje i čuva” (Post 2,15), a istu uputu dobili su i svećenici za svetište Šator (usp. Br 3,7; 8,26; 18,7). U opisu Edena spominju se zlato, bdelij i oniks (usp. Post 2,12; usp. Izl 25,7; 28,9.20; 35,9), pa su i predmeti u svetištu bili ukrašeni zlatom i oniksom, a mana, koja se nalazila u Kovčegu saveza, izgledom je podsjećala na bdelij (usp. Br 11,7).

Izgled svetišta

Ako pogledamo izgled cijeloga svetišta i njegov raspored, vidimo da su prostorije i predmeti smješteni u ravnoj liniji: u nizu imamo prostor dvorišta, Šator i unutar njega svetište nad svetištima. U dvorištu je podignut mjedeni žrtvenik za paljenice (usp. Izl 27,1–8), a između žrtvenika i Šatora nalazio se mjedeni umivaonik u kojem su svećenici prali ruke i noge prije ulaska u Šator ili prinošenja žrtve (usp. Izl 30,17–21). U samom Šatoru, u prvoj prostoriji nalazili su se svijećnjak, stol s prinosnim kruhovima i kadioni žrtvenik. Ovi su predmeti bili izrađeni od zlata, za razliku od onih u dvorištu, koji su bili od mjedi kako bi se naglasila razlika u svetosti između ta dva prostora. Zlatni svijećnjak sa sedam krakova na kojem gori vječno svjetlo (usp. Izl 25,31–40; Izl 27,20–21) izgledom podsjeća na gorući grm (usp. Izl 3,3), a simbolizira plameni mač koji čuva ulaz u edenski vrt (usp. Izl 3,24), kao i vatru koja prati Božje pojavljivanje (usp. Izl 24,17). Primijetimo također da se u opisu svećeničke odjeće nigdje ne spominje obuća: svećenici su bili bosi jer je mjesto na kojem su stajali bilo sveto tlo (usp. Izl 3,5). Na stolu za prinosne kruhove moralo je trajno stajati dvanaest kruhova: oni su predstavljali dvanaest Izraelovih plemena (usp. Izl 25,23–30). Pred ulazom u svetište nad svetištima nalazio se kadioni žrtvenik na kojem se svaki dan palio posvećeni tamjan. Dim je još jedan znak Božje prisutnosti, kao i plamen, a tamjan je znak božanstva. Jednom se godišnje na tom žrtveniku vršio obred pomirenja: rogovi žrtvenika mazali su se tada krvlju žrtve (usp. Izl 30,1–10; 34–38). O tom ćemo obredu govoriti drugom prilikom. U najsvetijem dijelu Prebivališta, odijeljenom zastorom s izvezenim kerubinima, nalazio se Kovčeg saveza (usp. Izl 10–16), a na njemu Pomirilište – ploča nad kojom su se izdizali izliveni likovi dvaju kerubina (usp. Izl 17–22). To je bilo Božje prebivalište; tu će se Mojsije i Bog sastajati, a Bog će govoriti iznad Pomirilišta, između dva kerubina koji ga zakrivaju krilima (usp. Izl 17,22). U poganskim bi se svetištima na tom mjestu nalazio idol, no Gospodin ne prebiva ni u kakvu livenu liku i izričito je zabranio izradu bilo kakvog idola (usp. Izl 20,4).

Primijetimo također da u biblijskom opisu Šatora možemo vidjeti sliku Presvetog Trojstva. Praznina iznad pomirilišta predstavlja Boga Oca, kojega „nitko nikada ne vidje” (usp. Iv 1,18): svoje je lice pokazao jedino u Sinu (usp. Iv 14,9). Prineseni kruh, koji se nalazio na zlatnom stolu, doslovno se na hebrejskom zove „kruh lica”, a naziva se još i „kruh prisutnosti”. Isus Krist je lice pravoga Boga, stoga je očito da su ovi prinosni kruhovi slika otajstva euharistije i Isusa Krista, a sliku Trojstva upotpunjuje vatra koja gori na zlatnom svijećnjaku, što je jasna aluzija na Duha Svetoga.

Svetište kao pomično Sinajsko brdo

Osim elemenata imitacije Edena, svetište je također sadržavalo simbole koji su podsjećali na brdo Sinaj, mjesto na kojem je narod slobodno boravio u Božjoj prisutnosti (usp. Izl 24,11). Nakon Izlaska i događaja na Sinaju u zraku je visjelo pitanje je li Gospodin nekakav lokalni Bog koji boravi na brdu ili će ostati s Izraelom kada on ode sa Sinaja i nastavi svoj put. Odgovor na to pitanje upravo je Šator sastanka, koji je slika iskustva sa Sinajskog brda i jamstvo da je Bog i dalje sa svojim narodom. Brdo Sinaj je također, poput Edena, bilo podijeljeno na tri dijela. Podnožje brda, gdje je bio prisutan sav narod (usp. Izl 24,4–9), odgovara dvorištu Prebivališta, u koje je narod imao pristup dok je donosio žrtve. Podno Sinaja narod je opran vodom (usp. Izl 19,10–15), a potom je Mojsije podigao žrtvenik na kojem su „mladi Izraelci” (Izl 24, 5), tj. svećenici prvorođenci prinijeli žrtve, što odgovara mjedenom umivaoniku (Izl 30,17–21) i vanjskom žrtveniku svetišta (Izl 27,1–8). Prebivalište, gdje smiju ući samo Mojsije, Aron i njegovi sinovi, predstavlja brdo Sinaj na koje su se uspeli Mojsije i Aron sa svojim sinovima i sedamdeset starješina (usp. Izl 24,9). Stol za prinesene kruhove podsjeća na gozbu u Božjoj blizini i obiteljsko zajedništvo koje je sinajskim Savezom ostvareno (usp. Izl 24,11), a svijećnjak i kadioni žrtvenik predstavljaju vatru i oblak nad Sinajem (usp. Izl 24,17) – znakove Božje prisutnosti. Nakon gozbe Mojsije je sam uzašao na brdo kako bi se sastao s Bogom (usp. Izl 24,15), što je upravo uloga svetišta nad svetištima, gdje samo Mojsije ima pravo pristupa.

Na kraju izvještaja imamo propis o suboti, koja više nije samo znak izvornog saveza s ljudima nego sad postaje i znak sinajskog Saveza. Subota ostaje trajni spomen-čin i opomena da ljudski rad nije ono što će narod posvetiti i učiniti velikim, već će to učiniti Gospodin po ispravnom bogoštovlju (usp. Izl 31,12–17). Ne poštovati subotu značilo bi zaboraviti, odbaciti savez s Bogom, a kazna je za to smrt (usp. Izl 31,14). Stoga je i propuštanje nedjeljne mise smrtni grijeh: ne zato što se tako krši neka disciplinska mjera, nego zato što se nepoštovanjem dana Gospodnjeg zaboravlja, odnosno odbacuje savez koji smo s Bogom sklopili u krštenju i zaboravlja ono što je Isus naredio da činimo njemu na spomen.

U Prebivalištu će narod moći susresti i spoznati (hebr. jada) Gospodina, čija će slava Izraelce posvećivati (usp. Izl 29,43) i od njih načiniti svet narod, primjer drugim narodima. To će naposljetku sve narode svijeta dovesti natrag k Bogu. Zakoni i propisi o uređenju društvenog života nemaju svrhu u sebi, nego su podređeni bogoštovlju: svrha im je narod održati postojanim i dostojnim Božje blizine. Čini se da je savez na Sinaju cijelom čovječanstvu ulio nadu u novi početak u njegovu odnosu s Bogom.

Samostalan rad

Sažetak

Bog želi obnoviti zajedništvo s čitavim čovječanstvom, onako kako je to bilo u Edenu. Zato odabire Izraela, koji ima postati kraljevstvo svećenika i svet narod, što će postići vršenjem pravog, istinskog bogoslužja. Nakon kratkog putovanja kroz pustinju, gdje narod mrmlja protiv Boga, na Sinaju Gospodin i narod sklapaju savez po kojem Izrael dobiva svoj identitet. Narod se obvezuje vršiti zapovijedi i propise koje je Gospodin dao po Mojsiju, a Gospodin obećava svoju blizinu. Bog i čovjek odsad će moći zajedno boraviti u Šatoru sastanka, koji postaje pomični Sinaj i novi Eden.

Pitanja

Sporni biblijski odlomci: Zašto Bog privilegira izraelski narod? Zašto Bog dopušta ropstvo?
Objasni izraz „kraljevstvo svećenikâ, narod svet” (Izl 19,6).
Objasni izgled i svrhu Šatora sastanka. Po čemu je Prebivalište slično Edenu, a po čemu brdu Sinaju?
Primjećuješ li neke sličnosti između aktivnosti koje se vrše u Prebivalištu i svete mise?

Samostalno istraživanje

U Nacionalnom parku Timna u Izraelu napravljena je replika Šatora sastanka. Pronađi na internetu videosnimke i virtualni obilazak ovog zdanja kako bi si bolje dočarao izgled izraelskog pustinjskog svetišta.

Za one koji žele znati više

Kao što je slučaj i s razdobljem patrijarha, ne postoje arheološka istraživanja koja bi izravno potvrdila događaj Izlaska, no to nije ništa neobično, jer se egipatska historiografija svodila na faraonovu propagandu, pa bi ovakav sramotan događaj iz egipatske povijesti bilo zabranjeno uopće spominjati.

Arheološka saznanja potvrđuju da običaji opisani u biblijskom izvještaju odgovaraju kulturnom kontekstu toga doba. Čak i više od toga: neki su egipatski izvori pomogli da bolje razumijemo hebrejski tekst. Iz vremena faraona Tutankamona imamo svjedočanstva o svetoj škrinji koju su svećenici nosili na motkama (usp. Izl 25,14), dok opis Prebivališta odgovara izgledu kraljevskog šatora Ramzesa II. što ga je faraon nosio sa sobom na vojne pohode. Neki jezično nejasni opisi izgradnje Prebivališta protumačeni su prema primjeru Ramzesova vojnog šatora. Također, raspored izraelskih plemena oko šatora (koji ćemo vidjeti u Knjizi Brojeva) odgovara rasporedu egipatske vojske oko kraljevskog šatora. Svime ovime Izraelcima se odašilje jasna poruka da više ne služe (hebr. avad) ni faraonu ni egipatskim idolima, nego isključivo Gospodinu, koji će ih voditi u pobjede nad neprijateljima.

Meditacija

Zamisli da se nalaziš podno Sinajskoga brda, koje je cijelo obavijeno ognjem i dimom, dok odasvud sijevaju munje i tuku gromovi. Posljednjih nekoliko mjeseci djeluju posve nestvarno: prvo čudesa u Egiptu, zatim čudesan prelazak preko mora, pa čudesno hranjenje u pustinji. Čini se da će se ovdje, na Sinaju, dogoditi vrhunac hoda s Gospodinom. Dolazi Mojsije i čita riječi koje mu je sâm Gospodin rekao. Cijeli je narod na okupu, među ljudima vlada oduševljenje. Nikada se nije čulo da je takvo što moguće: da bi neki od bogova bio ovako blizak s nekim kao što je Gospodin s nama. Promotri uzbuđenje i radost na licima ljudi oko sebe. S cijelim narodom jednoglasno odgovaraš: „Sve riječi što ih Gospodin reče, vršit ćemo!” Mojsije uzima krv žrtvenog janjeta i njome škropi narod govoreći: „Ovo je krv saveza koji je Gospodin s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi!” Ti si sada dio Božje obitelji: nisi više običan čovjek, već Božje dijete, dio Božjeg odabranog naroda. U svojoj nutrini obraćaš se Bogu ovim riječima: „Gospodine, kunem se svojim životom da nikada neću odstupiti od tvojih zapovijedi, od tvojih riječi! Odsad ćeš ti biti moj Bog, a ja ću u potpunosti pripadati tebi.” Zadrži ovaj trenutak predanja, neka se ove odluke učvrste u tebi.