Sustav žrtvovanja
Uvod
Levitski zakonik je knjiga koju bi mnogi zbog nedostatka naracije najradije preskočili, no to bi značilo počiniti ogroman propust jer je ova knjiga nužna za razumijevanje osnovnih teoloških pojmova koje kao kršćani redovno upotrebljavamo i bez kojih ne možemo shvatiti Kristovo djelo spasenja. Štoviše, ovaj je zakonik temelj židovske liturgije, koja je bila središte života izraelskog naroda, ali i temelj na kojem je izgrađena kršćanska liturgija.
Već smo objašnjavali kako nam biblijski pisci kroz ukliještenu strukturu daju ključ tumačenja starozavjetnih tekstova: tako je i cijelo Petoknjižje posloženo u jednu veliku ukliještenu strukturu u čijem se središtu nalazi upravo knjiga Levitskog zakonika, koja je ključ za njegovo tumačenje. Bog će premostiti jaz koji je nastao između njega i čovječanstva učeći svoj narod ispravnom bogoštovlju, a Levitski zakonik opisuje kako to bogoštovlje treba izgledati.
A | Post | prolog – Izraelova prošlost (i budućnost) |
B | Izl 1 – 19 | Izrael od Egipta do Sinaja |
C | Izl 20 – 40 | Izrael podno Sinaja, pripreme za liturgiju |
D | Lev | Izraelova liturgija, utemeljena na Sinaju |
C’ | Br 1 – 10 | Izrael podno Sinaja, pripreme za polazak |
B’ | Br 11 – 36 | Izrael od Sinaja do moapskih ravnica |
A’ | Pnz | epilog – Izraelova budućnost (i prošlost) |
Na početku ove knjige Gospodin progovara Mojsiju iz Šatora sastanka. Naglasak je na riječi „iz” (Lev 1,1), Bog Mojsiju ne govori u Šatoru. Ovo nas podsjeća na incident sa zlatnim teletom i ostale događaje iz prethodne knjige zbog kojih Mojsije ne smije ući u Šator i doći u Božju blizinu, a narod još manje (usp. Izl 40,35). Narod je suočen s velikim problemom jer je prekršio Savez i sada zaslužuje smrt. Knjiga Levitskog zakonika nudi rješenje nastalog problema: liturgijom, posredovanjem levitskog svećenstva i življenjem čistoće Izrael će obnoviti narušen odnos s Bogom i moći će ponovno doći u Božju blizinu.
I sama knjiga Zakonika ima ukliještenu strukturu, koja nam otkriva njezine tri glavne teme – liturgija, svećeništvo, čistoća – ali i njezino središte – Dan pomirenja.
A | Lev 1 – 7 | obredi – žrtve |
B | Lev 8 – 10 | svećenici |
C | Lev 11 – 15 | obredna čistoća |
D | Lev 16 | Dan pomirenja |
C’ | Lev 17 – 20 | moralna čistoća |
B’ | Lev 21 – 22 | svećenici |
A’ | Lev 23 | obredi – svetkovine |
Lev 24 – 27 | dodaci |
Žrtve slavljenja zajedništva
Prvi od lijekova koje Gospodin daje svome bolesnom narodu jest sustav žrtvovanja. Primjere prinošenja žrtava imamo od samog početka biblijske povijesti, no žrtvovanje je još prisutnije u poganskim kultovima, u kojima se na taj način udovoljavalo bogovima i kupovalo njihovu naklonost.
U hrvatskom se jeziku riječ žrtva povezuje sa zlostavljanjem, odricanjem ili nepravdom. U hebrejskom jeziku pojam žrtve (odnosno žrtvovanja) označavaju dvije riječi: prva, koja se upotrebljava kroz cijeli Stari zavjet, jest zebah, riječ koja doslovno znači ‘klanje’. No u Levitskom zakoniku i Knjizi Brojeva (i gotovo isključivo u ove dvije knjige) upotrebljava se još jedna riječ: korban. Ona znači ‘dar’ (usp. Mk 7,11). Dakle, prinošenje žrtve bilo je obred u kojem je vjernik simbolički darivao sebe Bogu – ne životinju, nego sebe. U Bibliji žrtvovanje ima potpuno drukčiju ulogu od one u poganskim kultovima. Ono ima dvostruko značenje: simboličko i tipološko. Simbolički, žrtva predstavlja onoga tko je prinosi, a tipološki je ona najava Kristove žrtve. Svaki ćemo pojedini oblik žrtvovanja protumačiti imajući u vidu ova dva značenja.
Na početku Levitskog zakonika nalazimo propise za prinošenje pet različitih vrsta žrtava (usp. Lev 1 – 5). Prve tri (žrtva paljenica, prinosnica i pričesnica) izražavaju zajedništvo s Bogom. Opise takvih prinosa imamo i prije Levitskog zakonika (usp. Post 8,20; 22,13; Izl 18,12; 20,24). Ove će se žrtve prinositi i poslije u biblijskoj povijesti, ponekad i izvan svetišta (usp. 1 Kr 3,4). Preostale dvije – žrtva okajnica i žrtva naknadnica – imaju ulogu obnavljanja zajedništva s Bogom i vezane su isključivo za svetište, a poslije i kult u Hramu. Svaka se od ovih žrtava prinosila u različitim prigodama i s različitom svrhom. O tim će prigodama (odnosno blagdanima) više riječi biti poslije.
Za razliku od žrtvovanja u poganskim religijama, žrtveno bogoštovlje propisano Levitskim zakonikom Božji je dar ljudima s pomoću kojeg se mogu osloboditi tereta grijeha i vratiti u Božju blizinu. Bog od žrtava nema nikakve koristi: one se prinose za dobrobit ljudi.
Žrtva paljenica
Hebrejski naziv za ovu žrtvu doslovno znači ‘uzlazeća’: ona predstavlja uzdizanje osobe k Bogu. Prevodi se kao ‘žrtva paljenica’ zbog grčkog naziva holokaust, što doslovno znači ‘cijelo spaljeno’. Prije samog žrtvovanja osoba koja prinosi žrtvu položila bi ruku na glavu žrtvene životinje, čime bi simbolički prenijela svoj identitet na nju (usp. Lev 1,4). Potom bi životinju zaklali u predvorju svetišta, a svećenik bi skupio krv i njome poškropio vanjski žrtvenik te zatim na tom žrtveniku spalio cijelu žrtvu. U svim se ostalim oblicima žrtvovanja spaljivao samo dio žrtvene životinje, a ovdje se spaljivala cijela žrtva, odakle i naziv holokaust. Dok žrtva gori, dim se diže u nebo i tako se žrtva – odnosno osoba koja je prinosi i koju predstavlja – simbolički uzdiže k Bogu (usp. Ps 141,2; Suci 13,20). Stoga hebrejski naziv za ovaj oblik žrtvovanja asocira na ‘uzdizanje’ ili ‘uzašašće’. Žrtva paljenica predstavlja čin potpunog darivanja osobe Bogu: žrtvovatelj ništa ne ostavlja za sebe, nego sve pali i predaje Bogu, čime slavi svoje zajedništvo s Bogom. Ovaj je prinos mogao imati i otkupljujuću dimenziju, iako ona nije bila u prvom planu (usp. Lev 1,4).
Naravno, ta je izvanjska gesta prvenstveno trebala potaknuti i izraziti unutarnji čin potpunog predanja. Izvanjska žrtva koju ne prati unutarnje predanje Bogu (koje mora biti vidljivo i u svakodnevici), nije samo ništavna nego i Bogu odvratna (usp. Am 5,22; Mk 12,33). Bogu žrtve nisu potrebne: one služe nama, da naučimo ljubiti potpuno se darujući. Zato je ovaj sustav žrtvovanja svojevrsna škola ljubavi. Ako se čovjek ne daruje Bogu, tada služi samome sebi i živi uzdižući svoje ime, a ne Božje, što je grijeh predaka o kojem smo već govorili (usp. Post 11,4).
Simbolika škropljenja krvlju možda je i važnija od samog paljenja tijela žrtve, jer krv ovdje predstavlja život, odnosno dušu (usp. Lev 17,11). Stoga se škropljenjem oltara krvlju žrtvovane životinje duša stavlja na oltar i uzdiže k Bogu.
Rečeno je već da ove žrtve imaju i tipološko značenje. U svakoj se od žrtava opisanih u Levitskom zakoniku krije najava Kristova dolaska i njegove žrtve na križu. Pavao kaže da je Krist „sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris” (Ef 5,2). Poput žrtve paljenice, koja je morala biti bez mane (usp. Lev 1,3), i Isus je bio bez grijeha te cijeloga sebe darovao Bogu. Znakovito je i sljedeće: nakon što bi razrezali ubijenu životinju, svećenici bi, slažući je na oltar, rasječenu žrtvu ponovno sastavili. U tom činu prepoznajemo sliku vraćanja u život, tj. Kristovo uskrsnuće, a u dimu koji se uzdiže dok žrtva gori, vidimo sliku njegova uzašašća na nebo, na što podsjeća i hebrejski naziv ove žrtve.
Žrtva prinosnica
Riječ je o nekrvnoj žrtvi prinosa žitarica, brašna ili zgotovljene pogače. Manji dio žrtve spaljivao se na oltaru, a ostatak bi pojeli svećenici u svetištu. Ova žrtva označava zajedništvo s Bogom u obliku zajedničkog objeda, ali taj se objed nipošto ne smije shvatiti doslovno, kao što se radilo u nekim poganskim kultovima, nego isključivo simbolički. Pogača koja se palila na oltaru morala je biti bez kvasa (ili meda, koji se također upotrebljavao za fermentaciju) jer je fermentacija značila raspadljivost i smrt, a tome nije bilo mjesto u Božjoj blizini (usp. Lev 2,11). Štoviše, žrtvi prinosnici uvijek se dodavala i sol – simbol konzerviranja i čuvanja od propadanja (usp. r. 13).
Gospodin po proroku Malahiji najavljuje budućnost u kojoj se „na svakom mjestu prinosi… kâd i žrtva čista imenu mojemu, jer veliko je ime moje među narodima” (Mal 1,11). U izvorniku se ova riječ „žrtva” odnosi na žrtvu prinosnicu. Dakle, Bog najavljuje da će jednoga dana njegovu imenu svi narodi prinositi savršenu nekrvnu žrtvu od žitarice. Jasno je da se u ovoj najavi krije slika euharistije.
Žrtva pričesnica
Hebrejski naziv nastaje od riječi šalom, koja znači ‘mir’ ili ‘cjelovitost’. Riječ je o radosnom žrtvenom objedu kojim se očitovalo postojanje zajedništva s Bogom. Loj i neke iznutrice palile bi se na vatri te bi se tako simbolički prinosile kao hrana u čast Gospodinu (usp. Lev 3,11). Dio bi ove žrtve konzumirali svećenici, a ostatak bi negdje u blizini svetišta pojeo prinositelj žrtve u zajedništvu sa svojim ukućanima i gostima. Ovom se žrtvom izražavala ideja zajedničkog blagovanja Boga, svećenika i Božjeg naroda za Božjim stolom, što je jasna aluzija na objed podno Sinajskog brda prilikom sklapanja Saveza (usp. Izl 24,11).
Postojale su tri podvrste pričesnih žrtava: zahvalnica, zavjetnica i dragovoljna žrtva (usp. Lev 7,11–17; 22,21.29). Od ovih je posebno zanimljiva žrtva zahvalnica, u kojoj bi se uz krvnu žrtvu prinosila i nekrvna žrtva kruha ili pogače, najčešće kao zahvala za izbavljenje od zla. Uz beskvasni kruh često se prinosilo i vino. Na hebrejskom se ova žrtva zvala toda, što je na grčki prevedeno riječju euharistein. Drevni su rabini govorili da će u mesijanskom vremenu prestati sve druge žrtve, a samo će toda, tj. euharistija, trajati do kraja vremena. Ovo se proročanstvo ostvarilo 70. godine, kada su Rimljani ušli u Jeruzalem i srušili Hram. Tada su prestale sve žrtve osim jedne: euharistije – nekrvne žrtve kruha i vina koju kršćani diljem svijeta nastavljaju prinositi.
Žrtve uspostavljanja zajedništva
Žrtva okajnica
U hebrejskom jeziku riječ koja se upotrebljava za naziv ove žrtve doslovno znači ‘grijeh’, a njezina je svrha obnova zajedništva s Bogom opraštanjem grijeha. Njome se osoba čistila od moralne, ali i obredne nečistoće. Ponekad su se ove žrtve prinosile i za očišćenje obredno nečistih predmeta ili svetišta (usp. Lev 16,16b). Najprije bi prinositelj žrtve na životinju položio ruke, čime bi simbolički prenio na nju svoj identitet, a potom bi ona bila zaklana te bi se loj, neke iznutrice i krv prinijeli na žrtveniku izvan Šatora. Iznimno su se (za razliku od prethodno opisanih žrtava) dodatne radnje odvijale i unutar Šatora: sedam se puta krvlju žrtve škropila zavjesa na ulazu u Svetinju nad svetinjama (usp. Lev 4,5s). Na taj se način simbolički obnavljao prekršen savez (jer broj sedam označava savez). Zatim bi se krvlju pomazali rogovi kadionog žrtvenika u Šatoru, a ostatak žrtve morao se odnijeti izvan tabora i u cijelosti spaliti (usp. Lev 4,12). Ovo paljenje nije simboliziralo uzdizanje k Bogu, nego uništenje prekršitelja saveza, jer je kazna za kršenje saveza bila smrt. Dakle, žrtvena se životinja usmrćivala umjesto počinitelja grijeha. Životinja bi se palila izvan tabora da se grijeh simbolički ukloni iz zajednice.
Ovako se nisu mogli oprostiti svi grijesi, nego samo oni učinjeni nehotice (usp. Lev 4,13.22.27). Grijesi za koje je bila propisana smrtna kazna ili izgon, kao što su psovanje Boga ili ubojstvo (usp. Lev 26,16s), jedenje krvi (usp. Lev 7,27), razni seksualni prijestupi (usp. Lev 18,29) i drugo, nisu se mogli otkupiti. Vrsta životinje koja se prinosila ovisila je o službi počinitelja: veća je žrtva zahtijevana od svećenika i poglavara negoli od pojedinaca iz naroda.
Sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima kaže da Krista „koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini” (2 Kor 5,21; usp. Heb 10,12). Ovo djeluje zbunjujuće: nameće nam se pitanje kako netko može postati grijeh. Razumijemo kada se kaže da je Isus na sebe preuzeo posljedice grijeha, ali ovdje jasno piše da je Isus postao grijeh. Već je rečeno da se žrtva okajnica na hebrejskom doslovno zvala ‘grijeh’, a isti je naziv imala i u grčkom jeziku. Dakle, Pavao ovdje zapravo govori da je Isus postao žrtva okajnica za naše grijehe: on umire zato što smo mi prekršili savez s Bogom, jer je kazna za taj grijeh smrt. Također primijetimo da je i Isus odveden izvan tabora, odnosno grada, te je tamo uništen.
No je li starozavjetna žrtva okajnica zaista imala moć opraštanja grijeha? Poslanica Hebrejima jasno govori da nije (usp. Heb 10,4), ali slobodno možemo reći da su vjerni Židovi, premda im nije bila dostupna Kristova žrtva – jedina koja može izbrisati grijehe – ipak po starozavjetnim žrtvama, iščekujući Kristov dolazak, u slici i na otajstven način imali udjela u Kristovoj žrtvi, te su stoga nakon njegove pobjede nad smrću i oni postali dionici njegove slave.
Žrtva naknadnica
Njezina je svrha također obnova zajedništva s Bogom, a izvodi se na isti način kao i žrtva okajnica. Nije do kraja jasna razlika između ove dvije žrtve, no zamjetno je da se uz prinos naknadnice morala nadoknaditi i počinjena šteta (usp. Lev 5,20–26). Ovdje je naglašeno da dvostruko zlo koje grijeh izaziva – vrijeđanje Boga i vremenita šteta – zahtijeva dvostruko rješenje: treba se izmiriti s Bogom, ali i nadoknaditi počinjenu materijalnu štetu.
Osim simboličke i tipološke dimenzije, postoji još jedna značenjska dimenzija žrtvovanja. Mojsije u Egiptu nije mogao prinijeti žrtvu Gospodinu jer bi ta žrtva Egipćanima značila teško svetogrđe (usp. Izl 8,21s). Životinje koje su Židovi prinosili – stoka, ovce i koze – predstavljale su egipatska božanstva, pa bi njihovo klanje i prinošenje Gospodinu izazvalo ozbiljan revolt i odmazdu Egipćana. Stoga je trajna naredba da se te životinje žrtvuju također trebala neprestano podsjećati Božji narod na ništavnost egipatskih idola. Ono čemu su se nekoć u Egiptu klanjali, sada moraju klati. Osobito se to odnosi na junca, koji je bio trajni podsjetnik na grijeh sa zlatnim teletom. Na taj je način Bog nastojao osloboditi Izraelovo srce od robovanja idolatriji.
Svećeničko ređenje
Svetištu trebaju svećenici koji će u njemu služiti, stoga Mojsije, po Božjem nalogu, zaređuje Arona i njegove sinove za tu službu. Sjetimo se da su prema naravnom pravu svi prvorođeni sinovi izraelskog naroda trebali biti svećenici, ali se nakon grijeha sa zlatnim teletom jedino Levijevo pleme posvetilo (tj. odvojilo od grešnog naroda) i tako postalo dostojno vršiti svetu službu (usp. Izl 32,29). No u Knjizi Izlaska čitamo da je Bog još prije grijeha sa zlatnim teletom dao upute za ređenje Aronovih sinova za svećenike (usp. Izl 29). Nije li to kontradiktorno ovoj teoriji o levitskom svećenstvu? Kako se čini, izvorno su isključivo Aron i njegovi potomci smjeli prinositi žrtve, a ostali su Izraelci mogli biti njihovi pomoćnici, odnosno pripadnici nižeg svećenstva. No nakon incidenta sa zlatnim teletom jedino su Levijevci smjeli služiti u svetištu (i poslije u Hramu), što je značilo da su na razne načine mogli pomagati prilikom žrtvovanja, ali nisu smjeli vršiti ulogu koja je bila namijenjena Aronovim potomcima. Poslužit ćemo se pomalo nespretnom analogijom: Levijevci su mogli biti đakoni i ministranti, a samo su Aronovi potomci mogli biti svećenici (usp. Br 3,2–10). Ostatak je naroda svete službe mogao promatrati samo izdaleka.
Za potrebe kulta u svetištu trebalo je obredom ređenja posvetiti (odnosno odvojiti) Aronove potomke za svećeničku službu. Riječ ređenje na hebrejskom doslovno znači ‘napuniti ruke’, jer prilikom prvog prinošenja žrtve svećenik mora napuniti ruke žrtvenim prinosom (usp. Lev 9,17) i prinijeti ga Bogu. Stoga ređenje označava ređenikovo prvo žrtvovanje, ali i posvećenje njegovih ruku, da one postanu dostojne doticati žrtveni prinos.
Primijetimo kako je izgledao obred ređenja: prvo je prinesena žrtva okajnica za očišćenje Arona i njegovih sinova od grijeha, potom žrtva paljenica, kao znak potpunog predanja službi, te naposljetku žrtva posvetnica, tijekom koje se krvlju žrtve mazala ređenikova desna ušna resa i palčevi desne ruke i noge. Zatim je prinos stavljen u njegove ruke, a onda na žrtvenik. Tako je prinesena žrtva posvetnica, odnosno žrtva postavljanja u službu. Potom je Mojsije poškropio Arona uljem i krvlju, a preostalo su meso žrtve skuhali i blagovali s kruhom. Sedam su dana tako boravili na ulazu u Šator, koliko je trajao proces posvećenja, odnosno odvajanja. Broj sedam i škropljenje krvlju jasni su znakovi sklapanja saveza (koji bi nam već trebali biti dobro poznati). Sve je ove žrtve prinosio Mojsije, no osmoga je dana Aron prinio žrtvu okajnicu, paljenicu i pričesnicu. Došao je trenutak odluke: ako je ređenje valjano, Bog će prihvatiti žrtvu, ali ako su ređenici nedostojni, poginut će jer nisu posvećeni da mogu boraviti u Božjoj blizini. Bog pokazuje svoju naklonost pojavljujući se u obliku ognja koji proždire žrtvu paljenicu i prineseni loj, na što narod oduševljeno kliče (usp. Lev 9,24).
Ipak, to je oduševljenje kratkoga vijeka: Aronovi sinovi Nadab i Abihu ne odnose se dostojanstveno prema svojoj službi, prinose neposvećenu vatru i plamen ih ubija (usp. Lev 10,1–3). Ovo dovodi do otrežnjenja u taboru te dodatno naglašava važnost i težinu svećeničke službe. To je podsjetnik na paradoks življenja u Božjoj blizini: čista dobrota postaje opasnost za one koji obeščaste Božju svetost. Zato svećenici moraju biti sveti, kao što i cijeli narod mora biti svet ako želi boraviti u Božjoj blizini. A kako dolično živjeti u svakodnevici da bi se moglo u Božju blizinu? O tome ćemo govoriti sljedeći put.
Samostalan rad
Sažetak
Prinošenje žrtava ima simboličko značenje (jer žrtva predstavlja osobu koja je prinosi) i tipološko značenje (jer sadrži najavu Kristove žrtve). Također mu je svrha da čuva narod od idolatrije. Tri vrste žrtava označavaju zajedništvo s Bogom (paljenica, prinosnica i pričesnica), a dvije služe za obnovu toga zajedništva nakon počinjenja grijeha ili onečišćenja (okajnica i naknadnica). Iako su svi sinovi Levijeva plemena mogli obavljati svetu službu izvan Prebivališta, u Prebivalištu su to smjeli samo Aronovi potomci.
Naučene riječi
korban – dar
toda – hvala, žrtva zahvalnica
Pitanja
Sporni biblijski odlomci: Je li Bog krvoločan kada zahtijeva prolijevanje tolike životinjske krvi?
Koja je općenito svrha prinošenja žrtava na način koji je opisan u Levitskom zakoniku?
Navedi pet osnovnih vrsta žrtvovanja koje nalazimo u Levitskom zakoniku. Koja je svrha svake pojedine? Kako se u svakoj od njih krije slika Kristove žrtve?
Zašto je za nas kršćane posebno zanimljiva toda – žrtva zahvalnica?
Je li žrtva okajnica imala moć opraštanja grijeha?
Meditacija
Predoči si Šator sastanka kako je opisan u Izl 25 – 30. Nalaziš se u dvorištu, stojiš pred svećenikom pored vanjskog žrtvenika. Na uzici držiš najljepše janje iz svoga stada. Stavljaš ruku na njegovu glavu i potiho govoriš svoje grijehe. Prekršio si Božji savez i zavrijedio smrt: zato prinosiš svoje najdraže janje kako bi umrlo umjesto tebe. Svećenik hvata krv zaklane životinje u posudu i njome maže žrtvenik, dok ostatak prolijeva ispod žrtvenika. To je kazna za tvoj grijeh. Zatim vadi iznutrice i baca ih u vatru, a ostatak janjeta predaje svome pomoćniku, koji će ga spaliti izvan tabora. Tamo, daleko od očiju, tvoj grijeh nestaje, guta ga plamen. Ponovno si dio Božje obitelji. Osjećaji krivnje i tjeskobe nestaju, vraća ti se radost.
Zahvali Isusu što ti je omogućio oproštenje grijeha. Iako si zbog kršenja krsnoga saveza zavrijedio umrijeti, on je umro umjesto tebe.